Pred nama je maketa naizgled ciglene zgrade izrađene od stirodura. Verzija je to stiropora koji je lakše obraditi. Visoka je metar i pol.
“Zgrada s balkonima podsjeća na New York pedesetih godina. Praktična je. Sa šest, sedam maketa, koliko ih imam, u crtanom filmu koji snimam trebam simulirati grad od nekoliko stotina zgrada. Stoga mijenjam njihov izgled detaljima. U prizemlju su reklame koje se izmjenjuju, svjetlo unutar zgrade nekad upalim nekad ugasim, različiti su i zastori”, govori animator Bruno Razum.
Bruno Razum
Maketa koju gledamo na lokaciji u kojoj se i izrađuje, u podrumskim prostorijama Zagreb filma u Savskoj ulici na adresi broj 9 jedna je od mnogih koje će se naći u njegovom novom crtanom filmu “Jelenko” koji radi u tehnici stop-animacije.
Njujoršku je građevinu koristio, nastavlja naš sugovornik, u noćnoj scenografiji grada. U prvom su planu protupožarne stepenice “koje sjenom daju dramatičnost”. Kako su nastale? “Radili smo ih od štapića za ražnjiće koje smo bojali. Snalazimo se, koristimo razne materijale koji su lagani za obradu.”
Autor filma o Tesli
Nekima je u doba izolacije bilo dosadno, drugi su radili na svojim novim animiranim filmovima. Naš sugovornik Bruno Razum dovršava film kojemu je u središtu radnje tinejdžer koji boluje od shizofrenije. Dječak, nakon što svjedoči ubojstvu jelena u šumi, počne panično bježati kući. Na putu kući isprepliću se stvarnost i subjektivne vizije.
Razum je autor i hvaljenog crtanog filma “Tajni laboratorij Nikole Tesle”. Novi crtić trajat će deset minuta. Pomaže mu Damir Šuša, tehnički vješt i domišljat, hvaljen među djelatnicima Zagreb filma. U Savskoj ulici dorađuje scenografiju za Razumov film “Jelenko”.
Kakav je to film objašnjava Razum: “Riječ je o psihološkom trileru. Odgovor na pitanje je li jelen, prijatelj dječaka, izmišljen ili stvaran, ostavio sam na gledatelju da odluči. A naziv je ‘Jelenko’ na sentimentalnoj bazi, to mi je, naime, bila najdraža serija u mladosti. Nestrpljivo sam čekao nove nastavke i u godinama koje su uslijedile gledao reprize”.
“Jelenko” bi trebao biti gotov do kraja godine.
Dječak koji boluje od duševne bolesti, glavni protagonist filma, mršava je i vitka lutka s poprilično velikom glavom: “I lutke i scenografija su u filmu dosta realistični. Glavni je lik stiliziran, ima jako veliku glavu kako bi ga se istaknulo od ostatka likova. Jelen je realističan.”
Figure su od silikona, materijala koji se u ovoj industriji najčešće koristi zbog svoje elastičnosti. Prvo se napravi vizual u glini ili 3D printu. Potom se kalup lika izlije u negativu. U međuvremenu se radi kostur. Kostur se sastoji od aluminijske žice za one likove koji su manje zahtjevni, dok se za zahtjevniju animaciju radi kostur od zglobova.
Pomicanje lutke
Svaki je njegov izlet u stopmotion animaciju, reći će Razum, škola i učenje. Koliko je potrebno za jednu figuru, teško je procijeniti, “mnoge su stvari nepoznanica. Ovisi koliko je figura detaljna, za izradu je glavnog lika trebalo oko mjesec dana. Imam i tim koji je pomagao”.
Snimanja, pak, većinom radi sam. “Više je razloga. Radnja filma ne uključuje masovne scene pa je dovoljna jedna osoba koja će animirati glavnog lika i jelena.”
Jedna sekunda filma sastoji se od 24 framea, objašnjava Razum. “Odnosno, za jednu sekundu filma morate fizički pokretati lutku za po jedan mali korak dvadeset četiri puta. Sve radim rukom. Dobro je to za živce, čovjek se nauči strpljenju”.
Paralelno radi na postprodukciji. Nakon snimanja u prostorijama Zagreb filma, kad dođe kući, sve ubacuje u kompjuter i obrađuje sliku. U crtiću su i neki predmeti iz Razumova prethodnog filma: “Ako je to moguće, volimo reciklirati nešto iz prošlog filma.”
U podrumskim prostorima u Savskoj ulici imaju i zasebnu prostoriju za lakiranje. “Radili smo Teslu s epoksi smolom u neventiliranom prostoru. Nakon što smo završili, saznali smo da je materijal jako toksičan. Tko zna koliko nam je to skratilo život”, govori Razum.
Bio im je potreban i automobil, dijelove su pak su isprintali. Ne posjeduju 3D printer, no surađuju s firmom koja po povoljnim cijenama za njih printa: “Sve ovisi o budžetu. Ako imate beskonačni budžet, možete 3d isprintati i već da bude pobojano. No, mi 99 posto toga radimo rukom”. Je li 3D print presavršen, nedostaju li sitne ljudske nesavršenosti u takvoj animaciji?
“Kada je Tim Burton radio Nightmare before Christmas nije bilo 3D printa, no sve izgleda savršeno. Poanta je da 3D ubrzava proces. Cijena rapidno pada pa kroz koju godinu, nažalost, ruka neće biti isplativa”. Hoće li mu nedostajati fizički dio posla, da primjerice farba štapiće od ražnjića za balkon? “Da, to je posao u kojemu najviše uživam, neću ga se odreći, inzistirat ću na njemu”.
Vraćamo se glavnom protagonistu, dječaku. Težak je za lutku, sistem zglobova nije dovoljno jak da bi ga držao, pa ima pomoćno sredstvo u pozadini koje ga pridržava, “da ne bi završio na nosu”, a koje se u postprodukciji ukloni.
Dugačka mu je kosa od kudelje, kako bi se prikazalo da živi neurednim životom. Za sve postoji razlog. Robu je za dječaka šivao sam Razum, doma na šivaćoj mašini. “Morate imati mnoge vještine, ovo je jedna od njih”, kaže.
Na crtiću su surađivali i Antonia Begušić, kostimografkinja Lea Kralj Jager te Nenad Laktašić kao pomoćni animator.
Još 20 kadrova
Dok Razum stvara u Savskoj ulici, na adresi u Novoj vesi na novom crtiću radi Dubrovkinja Antonia Begušić, koja u svoj životopis upisuje i suradnju na “Ratovima zvijezda”, sedmom dijelu, i na “Igrama prijestolja”. Njezin crtić “Carrus navalis” smješten je u Dubrovačku Republiku. Četiri tradicionalna povijesna karnevalska lika Dubrovačke Republike teatralno predstavljaju raspojasanom maskiranom društvu četiri Platonove kardinalne ljudske vrline. Traje dvanaest minuta.
Na natječaju za film prošla je prije tri godine, još je godinu dana ranije započela s izradom animatika. Dugotrajan je to proces. Planiraju biti gotovi do ljeta, ostalo im je još dvadeset kadrova. Bili bi i ranije, da nije bilo pandemije. “Paralelno radim i na filmskim snimanjima i produkcijama pa odem na po dva mjeseca”, govori. Jedan od upečatljivijih je likova Turica: “To je lik koji je u povijesti uistinu postojao.
Pronašla sam u arhivima grada Dubrovnika crteže s Turicom iz razdoblja Dubrovačke Republike. Nisu točno bili sigurni čemu je služio, ne postoje nikakvi zapisi. Etnografska je pretpostavka da su njih četvero, među kojima i on, bili plaćenici koji su za vrijeme karnevala hodali okolo i govorili što je društvo željelo reći protiv vladajućih. Imali su slobodu ulaska u crkvu i divljanja kroz čitav grad. Bili su odjeveni u kožu. On je jedan od najzanimljivijih jer je imao konjsku lubanju”, otkriva naša sugovornica. Lutka je silikonska.
Svaki se detalj dugo izrađuje. “Rekviziterka je izrađivala sitno voće samo tri mjeseca. Neke smo dijelove scenografija ipak 3D printali kako bismo ubrzali proces, primjerice građevine s kapitelima. Ili noge od stolica. Istih je trideset komada nogu. Moguće ih je ručno raditi, no to predugo traje. Neke smo stvari, pak, naručivali iz Kine.”
Upečatljive su i maske. Njih je radila sama animatorica: “Oblikovala sam ih po vlastitoj mašti. One su antičke, grčke. Poveznica su između kazališta i karnevala. Kroz čitav se film povlači poveznica između antičkog i suvremenog. Pojavljuju se i suvremeni detalji, aparat za gašenje požara, mobiteli i slično. No, u stvari je vrijeme u kojem se odvija radnja neodređeno.” Spomenula je i arhitekturu.
Dio je građevina neodređen, a dio se, poput primjerice Sponze, može prepoznati. “Scenografija je pokretna tako da se mogu izmjenjivati prostori u kojima se nalaze. Stare je scenografije radio Dado, Damir Šuša, a sve je mjerila i izgradila te bojala scenografkinja Stephanie Milina. Važan je za film i animator Pavle Stanojević. Inače, gotovo sve radimo od jeftinih materijala, volimo sakupljati uokolo sve što je odbačeno i koristiti. Sve može glumiti sve ako je volje i kreativnosti.”
I Antonia Begušić složit će se da ima šarma ako je ljudske greške, da je 3D ponekad i presavršen.
Postprodukciju je radila od doma, čekali su nakon potresa potvrdu statičara da se mogu vratiti u zgradu, koja je ovih dana i stigla. Na crtanom filmu radi ih desetak. U prizemnim su zgradama na Novoj Vesi, pa, govori naša sugovornica:
“Ljudi često dođu s ceste, oduševljeni su, razvesele se, propitkuju, dovode djecu, pozovemo ih da uđu jer se rijetko može doživjeti takvo stvaranje.” U prostorijama u kojima djeluje je i mala disco kugla. Nije dio scenografije filma: “Volimo se družiti, često priređujemo roštiljanja u dvorištu, moramo malo izaći iz ovih mračnih prostora pa nas disco kugla podsjeća da se moramo i zabavljati.”
Na stolu je na kojemu radi i naša sugovornica poveći brod: “Nazvala sam ga Brod luđaka. S njim završavam film, zadnja je scena kada su svi protagonisti na tom brodu i slave novog kralja.” Tik do broda su i male plastične puške. Izrađuje lik konja. Na zidu je nalijepljen plakat sa svim dijelovima ove životinje.
Maska i rukavice
“Moramo mu zglobove postavljati na prava mjesta da bi se mogao kretati kao što se kreće pravi konj.” Mnoge su figure djelomice raskošno odjevene, djelomice gole na određenim dijelovima tijela, “na bakanalijama su pa ne obraćaju pažnju na to što se događa oko njih”.
Stol joj je prepun; “radim armature, bojim lutke, kitim puške, izrađujem ordenje pa vješam po lutkama, ovisno što mi taj dan dođe pod ruku.” Uobičajeni su u poslu i maska i rukavice, “svi su me pitali ovih dana otkuda mi tako dobra maska, a ja ju imam već četiri godine.” Zahtjevan je to proces: “Tko god izdrži, svaka mu čast. Potrebni su predanost i fokus.”
Inače, čitavo vrijeme izolacije Zagreb film je omogućio većini autora rad od kuće zahvaljujući posebnim softverskim programima, pa je tako Krešimir Pernek radio na pripremama za film “Težnja”, Andrej Rehak na modelaciji likova za svoj novi film “Paradigma”, za film “Aqualia” Vladislava Kneževića razvijaju se modeli likova, dok Tvrtko Karačić radi animaciju za “Sinkronicitet”.