U jednoj od svojih filmsko-društvenih kolumni koje je 60-ih objavljivao u “Telegramu”, filmski redatelj Zoran Tadić sročio je uzrečicu o hrvatskoj kinematografiji kao “kinematografiji nesnimljenih filmova”. Ta formulacija s vremenom je postala opće mjesto koje su ponavljali svi oni nezadovoljni tadašnjim filmskim prilikama.
Za zagovornike “kinematografije nesnimljenih filmova” u Hrvatskoj i Jugoslaviji postojale su dvije kinematografije. Prva je ona koja se zaista dogodila, koju su stvorile kulturna politika, partija i aktivni režiseri. Postoji - međutim - i ona druga, bolja, koja se mogla i trebala dogoditi: kinematografija skrajnutih autora, projekata iz ladica, filmova koji nisu odobreni ili su godinama čekali - ukratko, kinematografija koja bi se dogodila da nije bilo ideološke uskogrudnosti, sektaštva, klijentizma i birokratskog tupila.
Posljednja dva desetljeća filmska je historiografija u Hrvatskoj kao nikad prije istražila hrvatski film u Jugoslaviji. Što su ta istraživanja išla dalje, mit o “kinematografiji nesnimljenih filmova” više je gubio uporište. Zahvaljujući istraživanju osobnih arhiva, danas znamo da neki od hrvatskih filmskih klasika nisu godinama ležali u ladici zbog slijepih birokrata, nego zato što su kao projekti dugo sazrijevali te su odbijani u ranim i manjkavim fazama.
Današnja filmska kritika je - također - ozbiljno revalorizirala opuse nekih “miljenika” kinematografije 50-ih i 60-ih, pa danas nikom ne pada na pamet da o Baueru ili Bulajiću govori kao o - da se opet poslužimo Tadićevom formulacijom - predstavnicima “primitivne naškosti”, rudimentarnim režiserima lokalne boje.
Belan s malim glumicama iz filma 'Koncert' Mirnom Stopić i Nedom Pataki
Čovjek iz mita
No koliko god mit o “kinematografiji nesnimljenih filmova” s godinama gubio uporište, on u nekim slučajevima vrijedi. U hrvatskoj filmskoj kulturi postoji u najmanju ruku jedan čovjek za kojeg se može reći da bi vjerojatno bio veliki režiser da je filmove koje je mogao - uopće snimio. Riječ je o čovjeku koji je u trenutku svog kratkog bljeska - sredinom 50-ih - bio među najzrelijim režiserima jugoslavenske kinematografije. Čovjeku koji je na svojim leđima osjetio tupi, birokratski mehanizam tadašnje cenzure koja je pojednostavnila i pokvarila njegov potencijalno genijalni film. Riječ je o čovjeku koji nakon toga neće više snimiti ni jedan dugometražni igrani film.
Taj čovjek bio je Branko Belan.
Branko Belan - ukratko - doista jest čovjek iz mita o “kinematografiji nesnimljenih filmova”. Možda najveći tadašnji znalac filma, erudit, upućeni kritičar i perspektivni režiser, Branko Belan slomio je zube na filmu “Pod sumnjom” (1956) koji su sarajevski studio i savezna cenzura okljaštrili. Premda će nakon toga snimiti neke dokumentarce i jedan kratki film, Belanova će ozbiljna karijera nakon tog iskustva zapravo biti završena. Karijeru koja se nije dogodila - režisersku - Belan će, međutim, pretočiti u onu koja se jest dogodila. Postao je uvaženi teoretičar i profesor montaže na filmskoj akademiji. Pisat će priručnike i teorijske knjige koje su formirale generacije. Prevodit će - među ostalim - i SF klasike. Priče koje nije uspio ispričati u mediju filma ispričat će u prozi.
Tijekom 60-ih postat će jedan od produktivnijih (iako ne i valoriziranih) hrvatskih prozaika, pri čemu je intrigantno da je imao pionirsku ulogu u formiranju dvaju popularnih književnih žanrova: u 60-ima krimića, u 70-ima znanstvene fantastike. Sva ta životna postignuća - međutim - nisu Belanu odagnali žal za onom karijerom koja se nije dogodila - tadićevskom karijerom “nesnimljenih filmova”. Koncem 70-ih tada već vremešni Belan sa svojim će trinaestogodišnjim sinom gledati TV prijenos dodjele Oscara te - prema sinovu svjedočenju - suznih očiju reći: “Ovo je trebao biti moj životni poziv.”
Od hrvatskih filmskih klasika Branko Belan dugo je bio najmanje izgledan i istražen. Dok su marom (ne samo, ali najviše) Hrvatskog filmskog saveza i urednice Diane Nenadić posljednjih godina izišle monografije o Tanhoferu, Berkoviću, Bulajiću, Goliku, Babaji, Dragiću, Martincu i Vrdoljaku, o Belanovu filmskom radu postojala je jedna opsežna i ključna studija Hrvoja Turkovića te niz tekstova povjesničara filma Tomislava Šakića. Kao prozaik, Belan je bio još kudikamo manje pročitan - umjerenu revalorizaciju doživjet će tek kad Krešimir Nemec u svojoj “Povijesti hrvatskog romana” njegovim romanima posveti poglavlje. Unatoč tim sporadičnim rasvjetljavanjima, nije pogrešna tvrdnja je Branko Belan “zaboravljeni klasik”.
Činovnički staž
Ta formulacija - “zaboravljeni klasik” - nalazi se u naslovu jedne knjige koja je izišla ovih dana, a kojoj je cilj dokinuti to stanje zaborava. Riječ je o monografiji “Branko Belan - zaboravljeni klasik” koju potpisuju dvojica novinara Jutarnjeg lista - filmski kritičar Nenad Polimac i književni kritičar Željko Ivanjek. Monografija u izdanju Profila sastoji se od tri teksta. Prvi od njih je Polimčev tekst o Belanovu režiserskom radu naslovljen “Branko Belan - filmska dionica”.
Drugi - Ivanjekov - posvećen je Belanovoj pripovjednoj prozi, a nosi naslov “Otpadnici, bjegunci i ljubavnici - jedno čitanje književne proze Branka Belana”. Treći tekst je kronologija Belanova života i rada koju je sastavio autorov sin Luka Vid Belan. Kronologija nije samo suhofaktografska, prošarana je kratkim memoarskim i karakterizacijskim krokijima, pa dijelom nadoknađuje činjenicu da u knjizi nema klasičnog biografskog uvoda (iako bi - treba reći - bolje bilo da ga knjiga ima).
U ovoj “sektorskoj” podiobi otpao je - nažalost - kao višak Belanov teorijski, profesorski i kritičarski rad. O njemu u knjizi nema ništa, a moram otkriti da imam osobne razloge zašto mi je to žao. Odrastao sam naime 70-ih i 80-ih u Splitu, u kojem je Belan tada živio i bio jako publicistički aktivan. U to vrijeme gutao sam Slobodnu i Nedjeljnu Dalmaciju, u kojima je Belan puno pisao, a jedno vrijeme imao i kolumnu “Gledatelj s olovkom” o filmu i TV-u. U to doba njegovi su mi tekstovi bili ulaz u svijet analitičkog gledanja filma, a njegove knjige o scenariju i montaži kupio sam početkom 80-ih u nekom antikvarijatu vjerujući da će me uvesti u arkanske tajne medija koji će mi kasnije postati profesija.
U “Belanu - zaboravljenom klasiku”, ukratko, ponešto i fali - no zato je ono što je u knjizi zanimljivo.
Belanova - kako Polimac formulira - “filmska dionica” otpočet će godine 1947., kad diplomirani pravnik i činovnik Ministarstva obrta Belan piše pismo Jadran filmu u kojem traži posao u filmskoj industriji. U tom trenutku Belan nije mlad: ima 35 godina i podulji, nezamjetni činovnički staž. Monografija počinje upravo reprintom tog pisma. U molbi Belan izlaže svoju dotadašnju biografiju i kvalifikacije, opravdava se zašto nije pošao u partizane (zbog ozljede na skijanju!) te se hvali da je bio antifašistički orijentiran i da je dvaput izbjegao aktivno domobranstvo. Na koncu pisma - pišući o kvalifikacijama - Belan ustvrđuje da ima “sposobnosti” za “filmsku režiju i dramaturgiju za koji poziv se sada sprema”.
Pismo je, očito, bilo uvjerljivo jer Belan dobiva posao u kinematografiji. Uskoro počinje snimati dokumentarce koji se izdvajaju iz tada još podosta diletantske produkcije. Barem jedan - “Tunolovci” - danas se smatra klasikom. Polimac za Belana piše da je “jedan od najvažnijih dokumentarista poraća”.
U tekstu o Belanovu režiserskom radu Polimac analizira te dokumentarce, da bi se potom latio Belanova prvog dugometražnog, ali i daleko najpoznatijeg filma - “Koncerta” (1954). Riječ je o filmu koji je prošao svoje amplitude recepcijskih padova i uspona. Kad je napravljen, tadašnjoj se filmskoj kritici i struci nije svidio, kritiziran je kao literaran i nefilmičan, te ocijenjen kao promašaj. Upravo će ga Polimčeva generacija kritičara 70-ih snažno revalorizirati i pretvoriti u klasik, a potom je prošao još jednu amplitudu zaborava. Polimac detaljno analizira film. Zahvaljujući rukopisima sinopsisa i scenarija iz redateljeve ostavštine, raspetljava i nedoumicu što je u mozaičkoj priči “Koncerta” bila Belanova zamisao, a što doprinos njegova scenarista Vladana Desnice, koji je iz te filmske suradnje izišao pomalo i ogorčen. Prebirući po treatmentu i “rukama” scenarija, Polimac uspijeva detektirati što je u konačnu verziju filma unio Desnica, a što Belan.
Za filmsku povijest - međutim - možda je i važnija Polimčeva analiza filma “Pod sumnjom”, ukletog filma koji je zaklao Belanovu režisersku karijeru. Paradoks je da je taj film po svemu trebao biti “success story” mlade komunističke kinematografije. U tom filmu - koji je, inače, produciran u BiH - rad je udružio svojevrsni “all stars” tadašnje dalmatinske komunističke intelektualne elite. Film je nastao po drami “Kuća Narančića” Grge Gamulina, velikog povjesničara umjetnosti koji je prošao politički luk od poratnog socrealističkog kritičara do sedamdesetprvaškog disidenta. Kostimografiju filma potpisuje kasnije slavna likovna umjetnica Jagoda Buić.
Muziku je skladao Silvije Bombardelli, partizanski kompozitor koji će poslije rata biti dirigent splitske opere, a uz njega se vezivala anegdota da je orkestrom dirigirao s vojničkim opasačem. Belan među njima jedini nije imao lijevi i partizanski pedigre - no bio je otočanin, potomak brodarske obitelji, pa ga je jamačno morao zanimati Gamulinov kazališni tekst, tekst koji se upravo zbiva pod krovom dalmatinske imućne kapetanske kuće. Gamulinov predložak bio je više obiteljska drama.
Filmofil Belan razrađuje trilerske sastavnice teksta te - možda pod utjecajem Hitchcocka - u središte filma stavlja sumnju u glavnog junaka. Naime, on (Milorad Margetić) bježi iz talijanskog logora, no talijanski kolaboracionisti puste glas da su ga Talijani pustili, ne bi li ga kompromitirali u očima pokreta otpora. Glavni junak stoga mora drugovima dokazati da nije izdajnik i doušnik, a u jednom dijelu filma - vrlo hičkokovski - to mora napraviti tako da stvarno zaigra ulogu petokolonaša.
Belan s glumcem Miloradom Margetićem na snimanju “Pod sumnjom”
Kompleksan triler
Belan je film zamislio žanrovski samosvjesno, kao ozbiljan, profesionalan, izbrušen i moralno kompleksan triler. Film kakav je Belan zamislio, međutim, nije se dogodio. Zaplašeni idejom da bi glavni junak mogao biti sumnjiv kao mogući izdajica, sarajevski su producenti tražili od Belana da napiše i snimi uvodni dio filma, u kojem se jasno vidi da je junak Narančić bjegunac: sam Belan smatrao je da se time zatire udarni adut filma - taj da vi niste sigurni govori li glavni junak istinu ili laže. Belan je nevoljko pristao na to i snimio uvodnu akcijsku scenu bijega, koju Polimac opravdano hvali kao efektnu i uzorno izvedenu. No tu nije bio kraj cenzorskim nevoljama. Kad je film bio gotov, savezni su kolaudatori tražili da se iz njega makne čak deset scena.
Među ostalim, smetao im je dobrostivi talijanski oficir s kojim ljubaka junakova supruga, a kojem je Belan dao donekle iskupljujuću ulogu. Smetala im je i scena u kojoj junakovu sestru mještani ošišaju kao okupatorsku “kurvu”. Film je u Pulu stigao poprilično iskasapljen, no čak i takav slovio je među insajderima kao favorit, jer je Belan imao ugled, a scenarij se raščuo kao dobar. Na istoj toj Puli - međutim - pojavit će se i Bauer s “Ne okreći se, sine”, filmom koji cenzura, za razliku od Belanova, nije dotakla. Bauer će trijumfirati, Belanov će film biti primljen mlako. U idućih deset godina karijera dvojice ljudi otići će suprotnim pravcima. Bauer će postati najcjenjeniji jugoslavenski režiser i nanizati nisku popularnih i uvaženih filmova u pet YU republika. Belan pak više nikad neće snimiti dugi film.
Paradoks je - pritom - da je Bauerov film doživio uspjeh, jer je u njemu glatko prošlo sve ono što je Belanu cenzura zapriječila. U Bauerovu filmu glavnom junaku pomažu dobri roditelji ustaškog poručnika, bivša cura glavnog junaka ljubaka s njemačkim oficirom, a opet pomaže ilegalcu, a sin glavnog junaka zadojeni je mladi Pavelićev pitomac. Nikad neće biti sasvim razjašnjeno zašto su tadašnje filmske vlasti imale jedan kriterij za Bauerove “nepodopštine”, a drugi - mnogo stroži - za one Belanove. Kako god, sudbine dvojice režisera od te 1956. otišle su u suprotnim pravcima, na Belanovu štetu.
I dok je “Ne okreći se, sine” postao klasik, “Pod sumnjom” je pao u zaborav. Na neki način, smatra Polimac, slaboj reputaciji filma kumovao je i sam Belan koji je završnu verziju filma - kakva je prikazana u Puli - mrzio. Polimac tako citira Belanov monografski intervju u kojem režiser kaže: “Da me nakon pet minuta netko pitao koji je najgori film na svijetu, ja bih mu rekao da je to ‘Pod sumnjom’… ne znam u kakvom sam ja psihičkom stanju bio, ali taj film je meni izgledao strašan, svaki kadar, sve, bio sam totalno deprimiran.” Činjenica da mu je film ocijenjen kao četvrti na festivalu za Belana je samo bila pokazatelj da “naša kinematografija ne vrijedi apsolutno ništa”.
Ako sam režiser tako “hejta” vlastiti film, teško je očekivati da će ga voljeti drugi - “Pod sumnjom” je stoga nestao s radara, čemu je jamačno kumovala činjenica da nije nikom stvarno pripadao. Formalno bosanski film s potpuno dalmatinskom pričom i kreativnom ekipom, taj film spada u onu nahočad jugoslavenskog filmskog razvoda koju nije bilo moguće jasno svrstati u kasnijem mapiranju postjugoslavenskih nacionalnih kinematografija. U svom tekstu, međutim, Polimac u velikoj mjeri revidira sud o Belanovu filmu kao neuspjehu.
Uočava, doduše, mane filma - ponajprije zbrzani i nedorađeni rasplet koji je platio danak kraćenjima. Ali opravdano hvali vrlo dobre akcijske scene, pritajeni erotizam, umješno korištenje korčulanskog ambijenta labirinta volata i kala koji podsjeća na kasabu u Duvivierovu “Pépé le Moko”. Poglavito hvali uvjerljivo najbolju scenu filma - scenu pogreba junakova oca, na kojem se sad već kompromitirani junak pojavljuje u sviti svih mjesnih talijanaša, dok ga iza žice prezrivo promatraju i dobacuju mu uhapšeni drugovi, ne znajući da junak smišlja dvostruku igru da dokaže nevinost. To mazohističko izlaganje glavnog junaka nelagodnom i stidu podsjeća doista na neke najbolje hičkoke - recimo, “Ozloglašenu”.
Drugi dio knjige - koji potpisuje Ivanjek - posvećen je Belanovu proznom radu. Belan se pisanja proze prihvaća nakon što mu je redateljska karijera zapela, na pragu pedesete godine života. Debitirat će psihološkim romanom “Kutija od ebanovine” (1960) s kojim će postići i najveći književno-institucionalni uspjeh te dobiti ponešto nagrada. Piše i priče, koje objedinjuje u zbirku “Lica otputovala, lica umrla” (1963). Belan tih godina počinje pisati i krimiće - “Biografija utopljenice” (1962), “Obrasci mržnje” (1965) i “Tko će pokucati na moja vrata” (1974).
U društvu Mance Košir na filmskom festivalu u Algheru 1968. godine
U tom razdoblju hrvatski autori krimića pisali su ili parodije ili parafraze stranih uzora pod inozemnim pseudonimima i sa stranim ambijentom. Belan to ne radi, on krimiću pristupa kao ozbiljnom žanru, ambijentira ga u lokalni prostor, pa se s puno argumenata može smatrati prvim pravim poratnim krimi-autorom. Potkraj prozne karijere okušat će se i u SF-u, koji je dotad mahom prevodio (među ostalim, još je 1959. prevodio Asimova). Objavit će “Utov dnevnik” (1982), SF roman koji dio kritike danas ne cijeni previše, no koji je u tadašnjoj SF produkciji u Jugoslaviji među pionirskima.
Ivanjek u svom tekstu prolazi kroz sve te tekstove, posvećujući se ponajviše Belanovim mediteranskim pričama te duologiji srednjostrujaških, “ozbiljnih” romana (“Kutija od ebanovine” i “Tmora” (1967)). U Belanovoj prozi Ivanjek nalazi, neovisno o žanru, neke tematske konstante - a to je sraz, kako piše, “otpadnika i bjegunaca” te birokrata, oportunista, prilagodljivih ljudi za sva vremena.
U dijelu knjige koji se bavi Belanovom prozom, međutim, za moj ukus nema dovoljno kontekstualizacije. Analitički prepričavajući knjige, Ivanjek nam premalo rasvjetljava njihov književni kontekst, mjesto u tadašnjoj produkciji, recepciju, reakcije kritike, poveznice s onim što se tada čita, piše - pa i poveznice s onim što je Belan nastojao raditi u filmu. Čitanju Belanove proze bi dobro došlo nešto više historiografskog dodira.
Sa svojim jakim stranama i manje jakim stranama, knjige “Branko Belan - zaboravljeni klasik” svakako je vrijedna, već i zato što je to - naprosto prva knjiga o Belanu. Prema tom znatiželjnom, svestranom i darovitom čovjeku ova je kultura punih 60 godina gomilala ozbiljan dug. Ovom se knjigom bar mali dio tog duga počeo isplaćivati.