Oboje su prelijepi, pametni, savršen su par. No, tajna iz njezine prošlosti sve će pokvariti

Film "Drama" redatelja Kristoffera Borglija bavi se parom mladih ljudi koji je odviše savršen da bi bio stvaran. Oboje su mladi, jako privlačni i inteligentni. Međusobno su privrženi i vjerni, seks im funkcionira da se sve puši. Emma (Zendaya) i Charlie (Robert Pattinson) trebaju se vjenčati za tjedan dana. Kad film počinje, usred su priprema za upravo američki apsurdno, preorganizirano i preskupo vjenčanje.

A onda Emma u kolokvijalnom razgovoru prizna tajnu iz svoje prošlosti. I više ništa nije isto.

Tijekom nekoliko dana do vjenčanja i tijekom samog vjenčanja veza mladog para dospije do ruba raspada. On je sumnjiči, preispituje, postaje opsesivan. U samo nekoliko se dana kulisa izvjesnosti sruši, Charlie se pita je li Emma doista osoba koja misli da jest. Nevjestu bližnji počinje gledati drugim očima ili, ako je tako i ne gledaju, ona misli da je tako. Osoba koja je definitivno gleda drugim očima je kuma Rachel (Alana Haim) koja se pretvara u zloduha drame, osobu koja truje okolinu i isijava zlovoljom. Tajna se krugom poznanika širi poput požara i dodatno truje ozračje.

Koja je to tajna koju je Emma priznala vjereniku? To je, naravno, spojler koji do ključnog trenutka u filmu ne smijete doznati. Stoga ga ni ja kao recenzent ne smijem odati.

Borglijeva "Drama" film je koji u velikoj mjeri ovisi o visokokonceptualnom obratu koji od gledatelja treba sakriti. Mjesecima uoči premijere filma kina su bila puna trailera ovog filma, na traileru ste vidjeli i ono prije i ono poslije, jasno vam je bilo da film počiva na krupnom obratu/razotkrivanju. Ali i traileri i PR kampanja dobro su pazili da taj obrat sakriju. Samim tim, taj skriveni komadić slike potpiri znatiželju gledatelja. Upućeni gledatelj koji ulazi u kino jedva čeka da mu se tajna obznani.

I tu počinje problem. Jer kad gledatelj "Drame" čuje što je ta tajna koja je pala na stol, reakcija ću mu biti: Zbilja? Zar je to bilo to?

Redatelj "Drame" Borgli 41-godišnji je Norvežanin koji je karijeru počeo u domovini prije no što je nastavio snimati filmove na engleskom. U životu i sam ima povijest burnih priznanja: u jednom je tekstu priznao kako je u kasnim dvadesetima imao ljubavnu vezu sa 16-godišnjakinjom, nakon čega mu se dogodilo što i Milku Valentu: postao je objekt kulturnjačkog ćudorednog rata. Mnogo godina kasnije na suprotnoj je obali oceana snimio i film o osobi koju priznanje starih zastranjenja dovede do ruba "cancelanja". Razlika je što je - ajde da budemo što više uvijeni - Borglijev grijeh zaista bio grijeh djelom. Onaj Valentov bio je grijeh riječju, a onaj junakinje Emme - tek mišlju. I to je, barem za vašeg kritičara, krupan problem Borglijeva filma.

Ništa u Borglijevu filmu nije loše napravljeno. Film je vješto režiran, ima rafalne intelektualističke dijaloge koji podsjećaju na Nou Baumbacha. Oboje su glumaca ne samo zvijezde nego i zaista dobri. Dramaturgija prije/poslije spretno je razvijena. Film ima čak i crtu klasne satire, rugalačkog humora koji odaje da je Borglijev očiti (i dobar) uzor Ruben Östlund. Problem je jedino što ta vješta, prepletena konstrukcija visi na jednoj niti.

A ta je nit ne može nositi jer je pretanka.

Rezultat je film koji ima podosta toga za što se čovjek može uhvatiti, od odličnih glumaca i urnebesnih scena do nenametljivog humora. Sve je to skupa, međutim, položeno na odar nategnute konstrukcije.

DRAMA (SAD 2026.), komedija, režija: Kristoffer Borgli, uloge: Zendaya, Robert Pattinson, Alana Haim, Mamoudou Athie, kina

Ocjena: 3 i pol