Prilično je jasno zašto su ga zvali "zlatni dečko europskog filma". Plavokos, blijede puti, finih manira, Jacques Perrin bio je kao stvoren za uloge mladića kojima sudbina nije baš sklona. Takav je bio već u svom probojnom filmu "Djevojka s koferom" (1960), igrao je 16-godišnjaka (istina, bio je već na pragu dvadesete) zaljubljenog u zrelu curu (Claudia Cardinale), koje se upravo riješio njegov stariji brat (Gian Maria Volonte): ona se na njega sažali, ali ne toliko da mu uzvrati naklonost. Film je režirao Valerio Zurlini, tada već velika nada talijanske kinematografije, odmah ga je rezervirao i za svoj naredni film "Obiteljska kronika" (1962) po romanu Vasca Pratolinija, u njemu je glumio opet mlađeg brata, no stariji je sada bio Marcello Mastroianni, koji se nastoji afirmirati kao novinar: stjecajem okolnosti odrastali su posve odvojeno, ali kad je Perrin, odgojen u luksuzu, ostao bez sredstava, Mastroianni se pristaje brinuti za njega, iako i sam jedva preživljava. Dirljiv film o zakašnjeloj bratskoj ljubavi dobio je Zlatnog lava u Veneciji (nagradu je podijelio sa "Ivanovim djetinjstvom" Andreja Tarkovskog), a glumačku reputaciju Perrin je etablirao i mladenačkom melodramom "Vrući život" s Catherine Spaak. Neobično je da su rođenog Parižanina (otac mu je bio kazališni redatelj, majka glumica) najprije prigrlili Talijani, no poslije se vratio u Francusku, gdje ga je u nekoliko navrata uposlio majstor ratnih filmova Pierre Schoendoerfer, posebno zapaženo u "317. sekciji" (1965). Puno važnija činila se suradnja s grčkim emigrantom Costom-Gavrasom, igrao je glavnu ulogu u njegovu prvijencu "Kupe za ubojice", glumac je u međuvremenu osnovao vlastitu producentsku kompaniju i pomogao realizaciju politiziranog trilera "Z" (1969), koji je dobio Oscara i prometnuo Costu-Gavrasa u međunarodnu redateljsku zvijezdu. Perrin je producirao još dva njegova filma, oba izrazito političkog naboja, "Opsadno stanje" (1972) s Yvesom Montandom u ulozi agenta CIA-e i "Specijalna sekcija" (1975) s temom iz njemačke okupacije Francuske, dok se glumi vratio u izrazito romantičnim filmovima Jacquesa Demyja, "Gospođice iz Rocheforta" (1967) i "Magareća koža" (1970), oba s Catherine Deneuve kao partnericom.
Posebnost su mu bile uloge glavnih likova u nešto starijoj dobi, u filmu "Kino Raj" Giuseppea Tornatorea svi su zapamtili malog Salvatorea Cascia u ulozi dječaka Tota koji se ne miče iz projekcione kabine Philippea Noireta, no velik dio priče pripao je upravo Perrinu kao odraslom Totu (pogotovo ukoliko ste gledali integralnu televizijsku, a ne skraćenu filmsku verziju). Kao producent je opet imao uspjeha, pogotovo s "Tatarskom pustinjom" (1976) njegova omiljenog redatelja Valerija Zurlinija po poznatom romanu Dina Buzzatija, ali i s "Dječacima iz zbora" (2004), u kojem je usput odigrao i jednog od klinaca iz naslova u zreloj dobi. Nova faza redatelja i producenta za njega počinje sredinom devedesetih, uz puno truda i tri godine rada nastao je "Mikrokozmos" (1996), dokumentarni film o insektima u dubini šume, dobio je u Cannesu tehnički Grand prix i još pet Césara, francuskih Oscara, između ostalog i za najbolju produkciju. Ipak, od njegovih filmova o flori i fauni najveći uspjeh postigle su "Krilate migracije" (2001), nominirane za Oscara za najbolji cjelovečernji dokumentarac, a puno slabije nije prošla ni "Oceanija" (2009), napravljena istodobno i kao televizijska serija.
Pravo je čudo kako je Perrin to sve stigao napraviti, dokumentarci su iziskivali jako puno vremena, a istodobno nije zapuštao ni glumačku karijeru. Oženio se tek 1995., dobio tri sina, od kojih su dvojica glumci: umro je krajem prošlog tjedna u Parizu, imao je 80 godina.