Dari Čalenić nije bila mrska popularnost koju je stekla kod najšire publike serijalom "Lude godine", ali ju je nerviralo što je na svakom koraku čula uzrečicu "Ljubi ga majka", koju je u prva tri filma (druga dva su "Došlo doba da se ljubav proba" i "Ljubi, ljubi, al' glavu ne gubi") izgovorila tko zna koliko puta svom filmskom sinu Vladimiru Petroviću.
"U dućanu nisu znali ni kako se zovem, ali to 'Ljubi ga majka' izgovarale su ne samo prodavačice nego i mušterije." Eto, i sada kad je umrla, u petak u 87. godini, većina naslova je glasila: "Umrla je Dara iz 'Žikine dinastije'", premda je ona napustila serijal prije no što se 1985. prozvao "Žikina dinastija". Pritom je ona bila vrsna kazališna i televizijska glumica, filmovi su joj bili sporedni odvojak karijere, dobila je Sterijinu nagradu još 1965., zatim 2006. i diplomu Sterijinog pozorja i nagradu za pomoć mladima (nešto prije ustanovila je fond za glumce mlađe od 30 godina). Kako je bila u braku s Vladimirom Vladom Petrićem, profesorom na Harvardskom sveučilištu i suosnivačem Harvardskog filmskog arhiva, čije su knjige šezdesetih i sedamdesetih bile glavni oslonac studentima filmskih akademija kako u Zagrebu tako i Beogradu, koristila je svaku priliku da ode u Ameriku, gdje je glumila u predstavama koje je on pisao za nju.
Odlazak u Ameriku
U jednom trenutku učinilo joj se da ovdje samo gubi vrijeme, pa se 1980. preselila suprugu, i ostavila serijal "Lude godine" u problemima. Ipak, povremeno bi navraćala u Jugoslaviju, tako da joj je posljednji film komedija Slobodana Šijana "Tajna manastirske rakije" iz 1988.
Rođena u Novom Sadu, bila je vezana za tamošnju kulturu, glumila u Srpskom narodnom pozorištu, a na filmu je debitirala 1957., igrala je Žužu, služavku popadije Perse u prvom jugoslavenskom ostvarenju u boji "Pop Ćira i pop Spira" po Stevanu Sremcu, u režiji Soje Jovanović. Prva naša respektabilna redateljica napravila je 1982. i tv verziju, samo što je sad Dara dobila ulogu popadije Perse. Osim u Novom Sadu, jako puno igrala je i u Beogradu, osobito u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i Ateljeu 212, najbolje joj je ležala komedija, a kad je taj žanr bio u pitanju, sve joj je odgovaralo, čak i rane televizijske serije Radivoja Lole Đukića: uostalom, za ulogu služavke Anke u "Gospođi ministarki" (1958) dobila je svoje jedino pulsko priznanje. Valjda je iz tog razloga prihvatila i "Lude godine", koje su se za nju neočekivano pretvorile u serijal.
Suprugova smrt
Godine 2015. pretrpjela je moždani udar i završila u invalidskim kolicima, pa su se Petrić i ona trajno preselili iz Bostona u Beograd. Pa dok je ona medijski bombastično ispraćena (iako bi bilo bolje da su manje spominjali "Daru iz 'Žikine dinastije'"), Vlada Petrić je umro u studenom 2019. a u nas gotovo nitko nije zabilježio njegovu smrt, iako je u Zagrebu često gostovao kao predavač, a pomogao je i dr. Anti Peterliću da 1970-ih provede studijsku godinu na sveučilištu Ann Arbor. Na žalost, imamo potpuno drugačije kriterije za znanstvenike, a drugačije za televizijske zvijezde, bez obzira što bi mediji morali paziti da to koliko toliko ujednače.