ZAGREB - John le Carré ispričao je s velikom dozom samoironije kako su se krajem sedamdesetih, nakon prve dvije-tri epizode BBC-ove serije “Dečko dama kralj špijun”, razmjerno vjerne ekranizacije njegovog tada već legendarnog špijunskog romana, po Velikoj Britaniji održavali kvizovi sa samo jednim pitanjem: “Razumije li itko o čemu se tu radi?” Konkurentski ITV tada je bio u štrajku, svi su - htjeli-ne htjeli - morali gledati BBC i naposljetku se, unatoč beskrajno kompliciranoj fabuli, serija pretvorila u jedan od najvećih uspjeha britanske televizije.
Zapetljana radnja
Vjerojatno i danas u kino dvoranama u kojima se upravo prikazuje filmska adaptacija toga romana posjetitelji gurkaju jedan drugoga i postavljaju isto pitanje.
Film je pritom još zapetljaniji, jer je u dva sata trebalo sabiti radnju koju je serija razvlačila na sedam epizoda, međutim, princip je isti: ukoliko nakon prve trećine uspijete pohvatati tko su protagonisti i u čemu je zaplet, nakon što se upale svjetla, ostat ćete u kino fotelji kao začarani.
Bila je poprilična hrabrost u doba multipleksa i jeftine kino zabave snimiti film čija se radnja odigrava prije četiri desetljeća, u kojem protagonisti ne otkrivaju motive svojih akcija nego ih morate sami nagađati i u kojem su zbivanja poput mozaičke slagalice: uspavate li se na trenutak, možda ste propustili najvažniji dio za rješenje zagonetke.
Vrhunski dizajniran
Za razliku od serije, koja je vrlo neposredno otkrivala neugledan svijet britanskih špijuna i njihovih protivnika, skromnih činovnika opterećenih prevelikim tajnama, film je vrhunski dizajniran, ali je dojam opet isti, jer je ružnoća naprosto estetizirana.
Junaci su sada još šutljiviji, osim u scenama u kojima je potrebno izvesti stvari na čistac, a neugoda nesmiljenija: nije lako služiti njezinom visočanstvu kada više ne vjeruješ u monarhiju, plašiš se konkurencije Amerikanaca, a slabosti ruskih kolega poznaješ bolje od svojih vlastitih.
James Bond pobjegao bi glavom bez obzira od tako depresivne bratije! Nevjerojatna je scena u kojoj agenti MI6 proslavljaju u uredu Badnjak, a Djed Mraz stiže preodjeven u Lenjina. Očito, njima je vođa ruske revolucije bliži simbol od čikice koji djeci dijeli darove.
Protiv pravila
Šveđanin Tomas Alfredson (stekao je reputaciju inventivnim hororom “Neka uđe onaj pravi”) režirao je film kao da prkosi svim pomodnim hollywoodskim pravilima: uvodna scena zasjede u baru u budimpeštanskom pasažu izložena je nizom gotovo statičnih kadrova, nema jurnjave, histerije i montažnih pretjerivanja, a priča se razvija odmjereno i prijeteći, poput šahovske partije.
Ne bi vam škodilo podsjetiti se na Le Carréovu knjigu ili na BBC-evu seriju da vidite koje je nove interpretacijske razine unio film, međutim, i ovako ćete biti dostatno zaintrigirani da ga pogledate bar još jednom.