U ponedjeljak 16. veljače u 20 sati u kinu Kinoteka (Kordunska 1, Zagreb) premijerno će se prikazati film "Otapanje vladara" redatelja Ivana Salatića.
"U Crnoj Gori 19. stoljeća, umirući pjesnik i vladar po imenu Morlak putuje u Italiju u potrazi za lijekom, ostavljajući za sobom svoju domovinu. Dok mu se stanje pogoršava, njegov odani sluga Đuko, rastrgan između dužnosti i čežnje, suočava se s rastućom sjenom sudbine svog gospodara, boreći se s ljubomorom, nostalgijom i nepokolebljivim osjećajem propasti", stoji u najavi filma u kojem glume Marko Pogačar, Luka Petone, Tea Ljubešić, Jakov Zovko, Vanja Matić te Vladimir Milošević.
O filmu je pisao kritičar Jutarnjeg lista Jurica Pavičić. U nastavku možete pročitati test u cjelosti.
Većina europskih naroda ima nekog oca nacionalne književnosti. Većina ih ima i političkog oca, utemeljitelja državnosti. Mnogi imaju i važnu simboličku duhovnu figuru. Mnogi narodi imaju nekog svog svetog Savu, Marulića ili Garibaldija.
Crnogorci su, međutim, po nečemu specifični. Oni su jedini narod kojem sve te tri identitetske uloge zauzima isti čovjek. Taj je čovjek Petar Petrović Njegoš (1813.-1851.), koji je za Crnogorce i utemeljitelj državnosti i začetnik književnosti i vjerski autoritet. Stoga Njegoša jednako diviniziraju zeleni i bijeli Crnogorci, prorusi i prozapadni, sekularni i vjernici. Pjesnik/vladika je predmet nekritičke idealizacije.
Ta idealizacija tema je jednog filma koji će ovog tjedna biti prikazan na Pulskom festivalu. Riječ je o filmu "Otapanje vladara" crnogorskog režisera Ivana Salatića. Film u Pulu stiže s festivala u Rotterdamu, gdje je imao svjetsku premijeru. Salatiću je ovo drugi dugometražni film, nakon filma "Ti imaš noć" (2018.) koji se bavi posljedicama sloma jednog bokeljskog brodogradilišta.
"Otapanje vladara" temelji se slobodno na "Pismima iz Italije" – putopisu Njegoševa savjetnika i pratioca Ljubomira Nenadovića. Film prati posljednjih petnaestak mjeseci Njegoševa života. Krupni orijaš od gotovo dva metra, Njegoš je sad fizička olupina koju izjeda tuberkuloza. Unatoč tome neprestance izbiva iz domovine kojom vlada. Putuje po francuskim i talijanskim dvorovima gdje je predmet egzotične znatiželje. Pjesnika vladara njegova pratnja nagovara da se vrati u postojbinu, posveti zdravlju i zemlji kojom bi trebao upravljati. Među njegovim je slugama Đuka (Luka Petrone) koji osobito žudi za domom. Njegoš, međutim, nastavlja turneju.
Zanimljivo je da Salatić za ulogu najslavnijeg Crnogorca nije uzeo niti Crnogorca niti profesionalnog glumca. Njegoša u filmu glumi hrvatski pjesnik Marko Pogačar, kojem je to prvo glumačko iskustvo. Salatiću se očito činilo zanimljivim da pjesnik glumi pjesnika. Ali – očito je htio ići i u kontru fizičkom stereotipu o Njegošu: umjesto stasitog dvometarskog diva s Lovćena kamera snima kao šibica tankog, visokog sušičavca koji se guši od kašlja.
Salatić je i u dosadašnjim filmovima bio žestoki autorski modernist, blizak stilskom pravcu "slow cinema". Takav je film i "Otapanje vladara". Poznavatelje art-filma Salatićev će film podsjetiti na trilogiju o posljednjim satima moćnika ruskog režisera Aleksandra Sokurova. U filmovima "Moloh", "Taurus" i Sunce" (1999.-2005.) Sokurov se bavio trenucima života Hitlera, Lenjina i cara Hirohita. Salatićev film nije sveden na jedan dan, ali on, baš poput Sokurova, polaže na atmosferu te naoko nepovijesne, banalne trenutke iz svakodnevice.
Rekao bih – međutim – da je Salatićev film i bitno provokativniji. Jer, crnogorski se režiser laća apsolutno kanonske nacionalne figure. Hvata se vladara i umjetnika koji je upamćen kao čovjek iz naroda i čovjek za narod – koji je na svim vizualnim prikazima uvijek u narodnoj nošnji, koji piše deseteračke stihove i slavi zavičajni gorski vijenac. A ipak – fizički urušenom Njegošu ni u peti nije da se vrati na gorski vijenac. Ne zanima ga vladati pukom koji pjesnički slavi. Ne zanimaju ga reforme, prosvjetiteljstvo. Kudikamo mu se više sviđa boraviti po Italiji i ubirati aplauz publike koju fascinira kao egzotični kuriozitet. Kod Salatića, Njegoš kao da je daleki preteča Meštrovića, Brace Dimitrijevića ili Marine Abramović: umjetnika koji Zapadu prodaju guslare, hajduke i majke partizanke, trže balkansku zabit poput "native informanta", ali zapravo im na pamet ne pada da u toj zabiti – žive.
A opet – Salatićev film završava scenom crnogorskih seljaka koji se penju put Lovćena da bi udaljenog, nerazumljivog duhovnog vođu uz počasti ukopali. Tim što je bio odsutan – ironično – vladika kao da je potpirio vlastiti kult. U finalu filma taj kult pred kamerom nastaje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....