Da ste me 70-ih pitali tko je najbolji jugoslavenski filmski kritičar svih vremena, bez premišljanja bih odgovorio - Branko Vučićević. Čitao sam tada sve što se u nas objavljivalo o filmu, no posebno me privlačio časopis Film danas u izdanju Jugoslovenske kinoteke. Pisale su tu buduće redateljske zvijezde Dušan Makavejev, Živojin Pavlović i Aleksandar Petrović, već ugledni teoretičar Dušan Stojanović, no Vučićević ih je po mom sudu sve natkriljivao.
Znao je biti bezobrazan, obožavao rušiti mitove, Frank Tashlin iz “Artista i modela” i “Hollywood ili propast” po njemu je bio važniji redatelj komedija negoli Charles Chaplin iz svoje zvučne faze, obrušio bi se na “Oklopnjaču Potemkin”, pa i na mit o Greti Garbo, pisao hvalospjeve Douglasu Sirku (“Potamnjeli anđeli”) dok još u nas pojma nisu imali tko je on, ukratko, bio je naš pandan tadašnjoj modernoj francuskoj, američkoj i britanskoj filmskoj kritici.
Posebno mi se dopala njegova recenzija filma “Senso” Luchina Viscontija, koja je na svoj način bila poprilično subverzivna, jer je potpuno stao na stranu junaka, kontese Livije Serpieri ( Alida Valli) koja pronevjeri novac skupljen za rodoljubnu stvar kako bi svog ljubavnika, austrijskog časnika Franza Mahlera ( Farley Granger) spasila iz vojske. Po njemu, revolucionari u filmu blijede su, jedva postojeće figure, što je znak nove pobjede umjetnosti nad politikom, ali kad Mahler kaže: “Što za mene znači pobjeda koju su moji zemljaci izvojevali kod nekog mjesta zvanog Custozza”, recenzent priznaje da je zadržao suze samo zbog predrasude da je “nesputanost emocionalnog reagovanja nedostojna dobro vaspitanog gledaoca”.
Susret s Makavejevom
Fascinacija Vučićevićem kao kritičarom imala je dosta ozbiljan problem. On je, naime, već 1963. zaključio da pisanje o filmu nema nikakvog smisla. U drugoj polovici pedesetih pripadao je eliti beogradskih filmoljubaca, nije izbivao iz čitaonice Jugoslavenske kinoteke u Knez Mihajlovoj ulici jer su tamo stizali relevantni strani filmski časopisi, gospođa Dobrović, supruga pokojnog slikara Petra Dobrovića, koja je vodila biblioteku, upoznala ga je s mladim Dušanom Makavejevim i još nekolicinom filmskih aspiranata, a tamo je prvi put pročitao i neki broj glasovitog američkog časopisa Film Culture, za koji se drznuo napisati i članak o novim kretanjima u jugoslavenskoj kinematografiji, objavljen u broju 4 od 1957., odmah uz imena poput Jonasa Mekasa, Georgea Maciunasa i Hermana G. Weinberga.
Zašto je prestao pisati o filmu? Možda ga je zamorio klasični narativni film, već je tada ustvrdio da je “Do posljednjeg daha” najljepši film koji je ikad gledao, jer nije imao previše veze s kinematografijom na koju smo dotad navikli, sve više se zanimao za avangardu, počeo je i prevoditi, a privučen radom Maciunasove legendarne međunarodne modernističke grupe Fluxus, obratio se njezinom osnivaču: dobio je nekoliko njegovih publikacija te poziv da im se pridruži vlastitim radovima. Odgovorio je: “Moj opus je vrlo skroman, sastoji se od akcija izvedenih u svakodnevici koje bi trebale ostati anonimne, neponovljive i nezabilježive, a koje mogu i ne moraju imati izvjesne posljedice ili izazvati lančane reakcije”. Zadovoljio se da bude “spavajući” član Fluxusa, a njegovo ime i biografiju i danas možete naći na web stranici www.fluxus-east.eu .
‘Ljubavni slučaj’
Godine 1965. Makavejev je režirao svoj prvi cjelovečernji igrani film “Čovek nije tica” koji je prošao jako zapaženo, u Avala filmu su bili zadovoljni i odobrili mu drugi film, “Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT”, za koji jedva da je postojao sinopsis, no to nikog nije ni zanimalo jer su se direktor Ratko Dražević i njegovi dramaturzi bavili produkcijom svog glavnog aduta, etno spektakla “Skupljači perja” Aleksandra Petrovića. Makavejev je dobio skroman budžet i odmah pozvao svog prijatelja Vučićevića na suradnju. Dogovorili su se za kolažni koncept, radnja se povremeno prekidala izlaganjima seksologa Aleksandra Kostića i kriminologa Živojina Aleksića, a pravljenje hrane imalo je istu važnost kao i ljubavna scena.
Prizor iz filma 'Ljubavni slučaj'
Bio je to film potpuno originalan ne samo po standardima jugoslavenske nego i svjetske kinematografije. “Skupljači perja” bili su hit u Cannesu 1967., ali i “Ljubavni slučaj” izazvao je veliko zanimanje na međunarodnoj filmskoj sceni. Vučićević je potpisan kao koscenarist i pomoćnik režije, pa ga je Makavejev pozvao još jednom na suradnju, pripremao je svoj dotad najneobičniji film “Nevinost bez zaštite”, čija je jezgra bio istoimeni, prvi srpski zvučni film iz 1942. a između ulomaka insertirane su ekshibicije njegove još uvijek vitalne zvijezde i redatelja Dragoljuba Aleksića u današnje doba.
Prizor iz filma 'Nevinost bez zaštite'
Makavejev i Vučićević intervenirali su u taj kolaž na najrazličitije načine, ručno bojali crno-bijelu fotografiju, a malo kome je promakla stanovita sličnost Aleksića s Josipom Brozom Titom. Film je dobio Srebrnog medvjeda i nagradu kritičara FIPRESCI na Berlinaleu, pobijedio je i na prestižnom festivalu u Chicagu, a Makavejev je uvršten - zajedno s Jerzyjem Skolimowskim i Nagisom Oshimom (između ostalih) - u zbornik “Drugi val”, kojim su britanski kritičari prognozirali nasljednike francuskog novog vala.
I Vučićeviću je porasla cijena, novi angažman ponudio mu je mladi Želimir Žilnik, dotad poznat po žestokim socijalnim dokumentarcima, a njegov prvijenac zvao se “Rani radovi” po glasovitoj knjizi Karla Marxa. Novosadsko poduzeće Neoplanta tada je imalo vrlo liberalnu upravu, pa je malo koga zasmetala priča o četvoro revolucionara koji žele uskladiti komunističku teoriju i socijalističku zbilju. Vučićević nije imao ništa protiv političke radikalnosti, štoviše, a ni Žilnik se nije sustezao. Jugoslavenska javnost bila je poprilično šokirana kad su “Rani radovi” početkom ljeta 1969. dobili Zlatnog medvjeda u Berlinu i specijalnu preporuku za mladež. Bilo je to razdoblje procvata radikalnog političkog filma, pa nikog nije posebno začudilo što je Žilnikov film u borbi za nagradu potukao i kasnijeg oskarovca, film “Ponoćni kauboj” Johna Schlesingera.
Prizor iz filma 'Rani radovi'
Kod kuće je bilo drukčije. Film je nešto kasnije u Puli dobio skromnu specijalnu diplomu za režiju, a počela je i kampanja protiv “crnog vala”, tj. ostvarenja koja suviše inzistiraju na ružnoj slici jugoslavenske društvene stvarnost. Tito je osobito bio uvrijeđen filmom, navodno je prekinuo internu projekciju i bijesno pitao “pa što ti mladi hoće?!”, a među naslovima koji su se odjednom našli na nepisanoj “crnoj listi” bio je i ovaj. Kada je predsjednik navratio u Zagreb na važan politički sastanak, prikazivač je privremeno skinuo s repertoara film, koji je dotad imao dobar posjet, ne zbog političke provokativnosti, nego vrlo izazovne scene seksa Milje Vujanović i Čedomira Radovića, i zatim ga vratio u kina.
Prema dizajnu
Vučićević nije umišljao da su filmom uzdrmali jugoslavenski komunistički sustav, već sama činjenica da je napravljen i da je dobio dozvolu za prikazivanje ukazivala je na njegovu stabilnost, te svoje teze obrazložio u podužem, vrlo elokventnom eseju. “Rane radove” snimio je mladi slovenski direktor fotografije Karpo Godina, njegov rad dopao se Bahrudinu Bati Čengiću koji je upravo pripremao za Bosna film još provokativniji projekt, ekranizaciju knjige Bore Ćosića “Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji”: kolikogod u medijima napadali “crni val”, direktorima domaćih poduzeća bilo je jasno da takvi filmovi sjajno prolaze na međunarodnoj filmskoj sceni. Vučićevića je Čengiću preporučio Godina, ali i Bora Ćosić, koji je u svibnju 1970. izdao nevjerojatno moderan zbornik “Mixed Media”: Vučićević je u njemu surađivao, ali ga je i dizajnirao, što mu je bio prvi posao takve vrste, iako u njemu nije imao osobitog iskustva.
Pa dok su se suradnje s Makavejevim zasnivale na konceptu “srpskog reza” (serbian cutting), Čengić se sa svojim novim suradnicima odlučio za nizanje tabloa sa subverzivnim političkim sadržajima. Za vizualni stil pobrinuo se Godina, ali i Vučićević je bio poprilično upućen u modernistička umjetnička zbivanja tog razdoblja. “Uloga moje porodice u svjetskoj revolucije” primljena je u službeni program festivala u Veneciji, tamo proglašena jednim od filmova godine, putovala po svijetu i otkupljivana za distribuciju, ali je u Jugoslaviji slabo prikazivana, između ostalog ni u Zagrebu niti u Beogradu.
Nova subverzija
Unatoč problematičnom odjeku na domaćem terenu, Čengić, Vučićević i Godina surađivali su na još jednom subverzivnom filmu, “Slike iz života udarnika”, koji je producirao sarajevski Studio film, pokušavajući se probiti kraj moćnog Bosna filma. Koncept tabloa ostao je isti, ali za negativan prijem presudila je neugodna priča o rudaru udarniku (igra ga Adem Ćejvan), kao i završnica u kojoj junak priča o svom susretu s Titom. Potonja je odmah izbačena (kasnije je u nekim verzijama vraćena, tek nakon raspada Jugoslavije), ali to nije pomoglo filmu, jer je crni val nakon Karađorđeva bio prešutno zabranjen.
Vučićević je raspolagao mnoštvom talenata, prevođenje se činilo najunosnijim, međutim, od filma se morao oprostiti zadugo. Pribjegavao je i triku holivudskih scenarista koji su se pedesetih našli na crnoj listi i izbjegavao se potpisati na svoje radove, međutim, obavještajne službe su bile dobro upućene u njegove aktivnosti, jer je u tom razdoblju živio s Vukicom Đilas, kćeri poznatog jugoslavenskog disidenta Milovana Đilasa, a njezin je stan zasigurno bio “ozvučen”. Zato je nudio Slobodanu Šijanu projekt “Šumanović - komedija umjetnika” i predlagao mu da zataji da je njegov, no redatelj se ubrzo uvjerio da upućeni direktori poduzeća dobro znaju što je čiji rad. Film su puno kasnije, 1987. režirali za Televiziju Beograd Boris Miljković i Branimir Dimitrijević, autori prijelomnih glazbenih spotova novog vala. Rezultat je bio prilično zanimljiv, u njemu je Slobodan Šaper igrao nekoliko uloga, između ostalog i Šumanovićevog antagonista Rasta Petrovića, a ustašu koji ubija naslovnog junaka još mladi Goran Gajić, redatelj serije “Vratiće se rode”.
“Šumanović - komedija umjetnika” najavio je Vučićevićevo preusmjerenje na umjetničku scenu i izbjegavanje političkih oštrica (eventualno su bile dozvoljene u drugom planu). Potkraj 70-ih Godina se spremao debitirati kao redatelj, u ljubljanskom Viba filmu promijenila se dramaturška ekipa i njima je bio zanimljiv Vučićevićev scenarij o procvatu zenitizma dvadesetih godina (autor je bio očaran stranom i domaćom avangardom između dva svjetska rata). Tako je snimljen “Splav meduze” u kojem se nekonvencionalne umjetničke grupacije formiraju iz pjesnika, slikara, sportaša i pustolova (“Nevinost bez zaštite” nametala se kao logičan prethodnik).
Bio je to prvi Vučićevićev originalni scenarij, a unatoč tome što je film bio itekako zapažen 1980., pravu reputaciju je dočekao tek raspadom Jugoslavije, kada su ga u jednom glasovanju izabrali za najvažniji film slovenske kinematografije. Makavejev mu je u isto vrijeme osigurao najmanje rizični angažman, suradnju na scenariju velikog europskog hita “Mister Montenegro”, švedsko-britanske koprodukcije s Susan Anspach, Borom Todorovićem i Svetozarom Cvetkovićem u glavnim ulogama, no za njega je puno važniji film “Umjetni raj” iz 1990., prikazan u jednom od pratećih kanskih programa, u kojem se poigravao ikonama svjetske i slovenske filmske kulture, Fritzom Langom i Karelom Grossmannom. Bio je to njegov zadnji originalni scenarij, iznimno lucidan i slojevit, zasnovan djelomično na autentičnim činjenicama.
Miloševićevske godine
Naime, kad bi se i približio stvarnosti, Vučićević je mijenjao imena protagonista ne želeći robovati povijesti, a prema svojem kulturnom značaju odnosio bi se samozatajno i pomalo frivolno. Godine 1992. objavio je svoju jedinu zbirku filmskih kritika naslovljenu “Imitacija života”, u njoj je u prilogu nemilosrdno sasjekao jedan od svojih najpoznatijih tekstova “Mala tešlinologija za početnike”, izbacio je sve članke o jugoslavenskom filmu, a ostale odabrane napise kao da je nastojao minorizirati. Miloševićevske godine proveo je burno, kraće je vrijeme uređivao i likovno opremao časopis New Moment, da bi naposljetku redefinirao i svoj životni kredo: taj je najprije bio “Sve je film” da bi naposljetku postao “Sve je dizajn”.
Bio je jedna od najutjecajnijih osoba u kulturi ove regije, iako se uopće nije oko toga trudio. Tihi autoritet - definirali su ga. Najveća mi je pohvala bila što mu se dopao moj poduži tekst o filmu “Pod sumnjom” Branka Belana u časopisu Gordogan. Rekonstrukcija nečega što više ne postoji, potpuno novi pogled na činjenice koje je teško utvrditi, sve su to bili izazovi koji su se Vučićeviću činili zamamni i na koje se i sam navraćao u nekoliko navrata. Umro je u utorak u 82. godini u Beogradu, usred posla kojeg se upravo prihvatio. To je smrt koju bi mnogi poželjeli.