Ovaj je hrvatski redatelj udario u zid gdje ne može dalje. Barem ne sam. Tema je -sveprožimajući i sveprisutni turizam

Šibenski animator Dalibor Barić (1974.) već je desetljeće i pol jedan od najosebujnijih osamljenika hrvatskog filma. Od početka 2010-ih Barić u neovisnim produkcijama radi anarativne, eksperimentalne animirane filmove koje karakteriziraju izrazita tematska ambicioznost i sofisticirana računarska vizualizacija. Kako su mu filmovi bili, i još jesu, krajnje hermetični, javnosti su ostali uglavnom nepoznati. Na Barića je svjetlo publiciteta palo tek 2021. kad je njegov prvi dugometražni film "Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa" uvršten na užu kandidacijsku listu za Oscara za animirani film te kad su filmu dotad nepoznatog Hrvata izašle recenzije u anglosaksonskim strukovnim časopisima.

Barića je tada nekako i hrvatska filmska zajednica prvi put shvatila ozbiljnije, pa se svojim drugim filmom sad našao i u glavnom pulskom programu. Film o kojem je riječ nosi tipično barićevski zakučasti naslov "Svi operateri su trenutno zauzeti". A ono što je novo je to da animator ovdje prvi put pokušava napraviti pripovjedni, narativno zaokružen dugi film.

Junak Barićeva SF-a je Roman Novotny (glas: Nikša Marinović), propali scenarist koji ne može naći posla u filmu. Stoga nevoljko prihvaća posao koji jest i nije scenaristički. Zaposle ga u turističkom resortu koji nosi zanimljivo ime - Simula Peninsula. Simula Peninsula čedo je tipično bondovskog malignog znanstvenika koji se zove doktor Dopler. U Simuli Peninsuli, stanovnici ("turisti") igraju unaprijed napisane uloge vjerujući da je ono što rade čin njihove slobodne volje. Ali - nije tako. Njihov svagdan je unaprijed napisani scenarij, a taj scenarij pišu scenaristi - "operateri". Jedan od njih će biti i Novotny: naravno, do trenutka kad se pobuni i shvati da je i on, koji "piše scenarij", dio petlje, da i njega netko piše.

SVI OPERATERI SU TRENUTNO ZAUZETI (Dalibor Barić)

Pula Film Festival/

Barićev se film, ukratko, bavi temom (ne)postojanja slobodne volje, temom koja je uvelike postala aktualna nakon što je današnja neuroznanost ustanovila da je slobodna volja manje-više samozavaravajuća uobrazilja kore velikog mozga. Barić se također nadovezuje na dugu tradiciju znanstvene fantastike, spekulativne fikcije i kiberpanka. U "Operaterima" se može pronaći primjesa Borgesa i više od samo primjese Phillipa K. Dicka. Ima tu i "Matrixa" braće/sestara Wachowski, i Linklaterova "Scanner Darkly", ima tu Cronenberga, ali i Vonneguta i Pynchona. Naravno, kao hrvatska sastavnica u svemu tome je motiv turizma kao metafore. Za autore iz Hrvatske, sveprožimajući i sveprisutni turizam odavno ima distopijsku aromu.

U "Operaterima" se Barić prvi put okušao u igri u kojoj dosad nije: u klasičnom pripovijedanju. Dosad su njegovi filmovi bili asocijativni, digresivni, vizualni eseji bez puno dramaturške kičme. "Operatere", međutim, sam autor opisuje kao triler. Time je Barić sam sebe istjerao na čistac. Pripovijedanje je, naime, vještina koju je lako podcjenjivati, ali svejedno vještina. A Barić se s tom vještinom vidno muči. U "Operaterima" se uočljivo vidi da je kao pripovjedač neiskusan i tvrd.

Ono što je u filmovima šibenskog animatora uvijek bilo fascinantno je vizualni prosede: činilo se da s PC-jem i softverom za animaciju Barić može sve. Filmovi su mu po vizualnoj sofisticiranosti izgledali ravni bilo kojem Ghibliju, Pixaru ili DreamWorksu. U "Operaterima" je tek donekle tako. Premda je distopijski prostor Simule Peninsule nudio štofa za vizualnu elaboraciju, ovo je prvi Barićev film koji vas, kad je slika u pitanju, ne ostavi otvorenih usta.

Sve ove kritike treba uzeti sa zrnom soli. Barić je svejedno autor koji zaslužuje podršku. Radi filmove koji su potpuno drukčiji i od čega što se radi u Hrvatskoj, na način koji je potpuno drukčiji no što se radi kod nas i s tematskim ambicijama koje više nalikuju na one Vukotića ili Dragića nego današnjih hrvatskih autora. Puno tu ima toga što vrijedi podržati. No čini mi se da je s "Operaterima" Barić udario u zid gdje ne može dalje. Barem ne sam - bez scenarista, bez literarnog predloška, bez producenta i/ili kreativnog tima. Ne kako je dosad radio - kao hodajući filmski "one man show".