Pogledali smo jedini film hrvatske redateljice u Cannesu: ‘Ovakve toksične veze svi poznajemo‘

Ove srijede u Cannesu je prikazan i jedini ovogodišnji film autora ili autorice povezane s Hrvatskom. Riječ je o kratkom filmu „Eter“ kojeg je snimila bivša zagrebačka studentica Vida Skerk. Film Vide Skerk u Cannesu je prikazan u programu studentskih filmova Cinef. Riječ je o njenom studentskom filmu nastalom na školi koju trenutno pohađa. To je ugledna i slavna londonska National Film and Television School.

Redateljica filma Skerk inače je Tršćanka slovensko-hrvatskog podrijetla. Odrasla je u Italiji, no za studij filma odabrala je Zagreb gdje je završila preddiplomski studij režije. Tijekom studija se istakla i kao jedna od liderica studentskog protesta protiv seksualnog uznemiravanja od strane jednog broja profesora.

Skerk je u Zagrebu napravila i par zapaženih kratkih filmova. Jedan od njih- „Noćna vožnja“- dobio je i nagradu Oktavijan hrvatskog društva kritičara za najbolji kratki film, te uvršten na ponešto stranih festivala. Skerk je nakon treće godina s tim referencama prešla na NFTS, jednu od najcjenjenijih filmskih škola na svijetu.

Film „Eter“ prikazan u Cannesu Skerk je napravila u suradnji s drugim studentima NFTL. Scenaristica filma je Britanka Niky Pasolini, a producentica Mađarica Dora Galosi. Film prati dvoje mladih (Billy Bolt, Laura Kaliger) koji su očito svježi par i ne hodaju dugo. Par odlazi na izlet u prirodu. Još uvijek željni jedan drugog, brzo se upuste u seks. No- kako izlet teče dalje nad vezom se navuku tmastiji oblaci. Ona bi do jezera, on ne bi. Ignorira njene želje i čita knjigu. Ne sviđa mu se kad cura u seksu ima inicijativu.

Kratki film Vide Skerk

/Imdb/screenshot

Zahtjevan je i mušičav. Film „Eter“ traje 15 minuta, a njegova radnja možda par sati. No, u tom kratkom odsječku vidite početak toksične, asimetrične veze koja bi se mogla izvrgnuti u isti takav brak i koja bi možda mogla potrajati desetljećima. Nije da niste upoznali takve veze, a i brakove.

Zanimljivost „Ethera“ je i u tome što je snimljen tehnološki vrlo „retro“. Londonska škola je svojim studentima- milenijalcima urođenim u digitalnu kulturu – dala neočekivan zadatak: da film snime starinskom, analognom 16mm kamerom na vrpci. To je tehnologija koja je danas gotovo izumrla, a u eri celuloida koristila se za dokumentarce, studentske i televizijske filmove. Očita je pedagoška svrha koju je NFTS htio postići. Studente digitalne urođenike time tjera da pri režiranje prate repeticije bez monitora, da paze u realnom vremenu što pred kamerom dobivaju, da štede na materijalu, vremenu i broju ponavljanja. U slučaju „Etera“ pedagoški su ciljevi očito pogođeni. Film je vješto režiran, ima atmosferu, Skerk je od oboje glumaca izvukla puno, a pogotovo od jako dobre Laure Kaliger. K tomu, snimanje na 16mm dalo je filmu grubu, zrnatu sliku tipičnu za taj format, pa film ostavlja dojam nekog starog, garažnog američkog „independenta“.

Skerk- koja se u materijalima predstavlja kao redateljica iz Hrvatske- tek je četvrti režiser iz Hrvatske kojem nakon 1990. neki kratki film igra u Cannesu. Neki od njih poslije nisu napravili mnogo. No- dvojica redatelja kojima su kratki filmovi igrali u Cannesu poslije su snimili lijepe opuse. Jedan je od njih 60-ih bio Zvonimir Berković, drugi početkom tisućljeća Dalibor Matanić. Želimo Vidi Skerk da i ona ode istim karijernim putem.