Generacija milenijaca i za svoje je roditelje, a i za dominantnu kulturu, stanoviti misterij. Današnjim odraslima teško je shvatiti njihov odnos prema domu, prostoru i kulturi, njihovu potpuno odsustvo teritorijalnosti i neobičan odnos prema seksu. Također, teško im je katkad shvatiti njihovu političnost i polja u kojima se ona očituje. Svaki put kad Mona Lizu ili Maljeviča netko prolije povrtnom juhom nanovo se postavi pitanje - jesu li oni "posljednja generacija"? Ili tek blazirana, frivolna mladež?
Sličan misterij je i odnos te generacije prema Europi. Riječ je o naraštaju koji je doista na svojoj koži oživotvorio Uniju: seli se, putuje i zapošljava bez granica, odlazi u Amsterdam ili Dublin onako kako je netko nekad odlazio iz Virovitice u Zagreb. A opet - žive u Europi u kojoj kao nikad od 1945. ključaju identitarske, rasističke i nacionalističke politike.
Prošlog tjedna na berlinskom se filmskom festivalu pojavio jedan film koji se nenametljivo i bez dociranja bavi tim temama. Riječ je o filmu koji je u konačnoj (i krajnje dvojbenoj) diobi nagrada ostao praznih ruku. A to je nepravda, jer je riječ o možda najboljem filmu natjecateljskog programa, te filmu koji bi bio moj osobni pobjednik Berlina. On nosi naslov "Strani jezik" (Langue étrangère), a napravila ga je 45-godišnja francuska redateljica Claire Burger. Ta se redateljica afirmirala 2014., kad je snimila dopadljivu komediju karaktera "Party Girl" koja je u Cannesu dobila nagradu za najbolji debitantski film. Burger je inače rođena i podrijetlom iz Forbacha, industrijskog gradića blizu tromeđe s Luksemburgom i Njemačkom. Kao dio Lorraine, gradić je u povijesti prelazio iz njemačkih u francuske ruke, prije Schengena je bio carinski terminal, danas je u Francuskoj, ali gravitira njemačkom Saarbrückenu. Netko rođen na takvom mjestu prirodna je osoba da snimi film o novoj generaciji Europljana, ali i novoj Europi. Ili - barem njenoj kičmi koju čine upravo Francuska i Njemačka.
Junakinja "Stranog jezika" francuska je srednjoškolka Fanny (Lilith Grasmug) koja se u prvoj sceni filma iskrcava na željezničkoj postaji u Leipzigu. Fanny je došla na ljetne praznike k svojoj dopisnoj prijateljici Leni (Josefa Heinsius). Povezivanje dviju cura dogovorile su njihove majke (Nina Hoss, Chiara Mastroianni) koje su davno bile studentske drugarice. No, u Leipzigu Fanny dočeka iznenađenje: nešto starija Lena uopće nije zagrijana za njen dolazak, "djevojčicu" iz Francuske tretira kao napornu gnjavažu. Fanny se spram njemačke drugarice osjeća tako nezrelo. Jer, Lena je politički osviještena i borbena, ekološka aktivistica i vegan. K tomu, živi raskalašeno i eksperimentira s drogom. Neiskusnija Fanny s njom se pod ruku uvodi u svijet njemačkog clubbinga, droge, pa i seksa. No, pred Fanny se otkriva i politički pejzaž istočne Njemačke. Lenina majka (Hoss) besposličarka je sklona čaši, živi u krasnoj kući, ali sve to plaća njen imućni otac. Taj je otac - pak - "nostalgičar" kojem je "prije sve bilo bolje", a u međuvremenu je počeo glasati za AfD i gunđati na Europsku uniju. Kako je Fanny iz Strasbourga, a roditelji joj prevode za parlament, porcija žuganja ide i na račun "preplaćenih eurokrata".
Nepovjerenje dviju cura uskoro se raskravi i one postanu doista prisne prijateljice. Slijedi drugo poluvrijeme. Leni stiže u Strasbourg gdje se ona uvodi u Fannyn svijet. Burger pri tom prikazuje kontraste, a najdrastičniji je onaj atmosfera u školi. Dok je njemačka učionica razmjerno disciplinirana, a učenici pristojni i politički osviješteni, francuski je razred džungla mobinga, vrijeđanja i razularenog ponašanja, a učenici ne pokazuju ni mrvu društvenog angažmana. Burger kao Francuskinja na laska vlastitom društvu.
Bavljenje političkim i društvenim razlikama bitan je dio "Stranog jezika". No - okosnica filma ipak je drama o prijateljstvu. Pritom je jedna od dvije prijateljice - Fanny - poprilično poljuljana. Zlostavljaju je u školi, nema prijatelja, sklona je fantazijama i kompulzivnom laganju. Njemica Lena prvo joj je osorni stranac, potom role-model, potom i kratkotrajna ljubav, da bi se na koncu pretvorila u terapeutkinju i izvukla je iz čemera.
Sve to skupa moglo je ispasti strašno shematično, kao neki power point iz paneuropske političke pedagogije. Začudo, nije ispalo tako. Claire Burger napravila je živ i energičan film koji nas vodi od ladanjskih vrtova do tuluma milenijaca, u kom ima i anarhističkog "black blocka" i zelenog radikalizma, ali i obične staromodne brije uz pivo i seks. Pritom je motor filma lik mlade Njemice koju glumi senzacionalna Josefa Heinsius. Prgava, jezičava, beskompromisna, ali s čvrstim moralnim kompasom, Lena je nešto poput Lisbeth Salander bez nadgradnje krimića. Kroz svoj autoritativni lik tinejdžerke Burger crta svoj ideal Europljanke.
Za berlinski žiri film Claire Burger bio je valjda odviše "običan", odviše drama u tri čina sa standardnim lukom karaktera. No - za razliku od filmova koji su u Berlinu dobivali nagrade - "Strani jezik" je film od kojeg vam prokola krv, a njegovi vas likovi zainteresiraju. To je film u kojem ima mesa i života.