FILM FILIPA HERAKOVIĆA

Ozlijeđeni nogometaš oporavlja se u istarskim toplicama, a onda mu dolaze manager i djevojka...

Film Pelikan

 Fmfs/
U toplicama se odvija tečaj psihologije prodaje za trgovačke putnike. Kondor preuzme identitet jednog od izostalih polaznika...

Junak filma "Pelikan" profesionalni je nogometni vratar (Edi Ćelić) koji se nakon ozljede na skijanju oporavlja u istarskim toplicama. Jednog dana, u posjet mu pristiže njegov menadžer da izvidi kako se oporavlja. Pritom mu demonstrira zanimljivu novotariju. Vratar - kojeg svi zovu nadimkom Kondor - uvršten je u novu verziju nogometne simulacije nalik Football Manageru.

Dok menadžer Kondoru pokazuje virtualnog Kondora, komentira "skills" i gunđa što još nema sliku, Kondor gleda paralelnog sebe na ekranu, pa potom osupnuto pogleda sugovornika. Zgromljen je. Kao da želi upitati: zar sam to zbilja ja?

To pitanje - "zar sam to zbilja ja?" - nadvija se kao središnje nad filmom redatelja Filipa Herakovića. Lik "Pelikana" pomalo je nalik Melvilleovom Bartlebyju ili Pirandellovom Mattiji Pascalu. Nije baš siguran da je život kakav vodi točno onaj koji bi htio. A opet - ne usuđuje se, poput Bartlebyja, naprosto otići po cigarete i više nikad ne vratiti.

Festivalski krug

Film "Pelikan" Filipa Herakovića prva je ovoljetna dugometražna hrvatska premijera. Film je premijerno prikazan u petak na splitskom Festivalu mediteranskog filma. Prije toga, "Pelikan" je prošao stanoviti festivalski krug, pa je među ostalim nagrađen na festivalu Black Night u Tallinnu i na beogradskom Festivalu autorskog filma. Riječ je o festivalima koji u načelu gaje nešto žešći "arthouse", selektiraju filmove zahtjevnijeg autorskog izraza. Takav je slučaj i s "Pelikanom". Film Filipa Herakovića ima ponešto od grčkog "wierd wavea". Na momente podsjeća na apsurdni nadrealizam kvebečkih režisera poput Dennisa Côtéa. Ono što Herakovićev film, međutim, izdvaja je fini, nenametljivi smisao za humor i rijetka izvedbena preciznost. "Pelikan" je hrvatski film, ali u smislu lokalne boje ili društvenog okružja nema ništa hrvatsko. Ujedno - ne sliči ni na što drugo što se u hrvatskoj snima. S obzirom na to da su domaći filmovi postali pomalo repetitivni, to mu treba uzeti za krupni plus.

Nije za svačiji ukus

Herakovićev film počinje u sali za fizioterapiju istarskih toplica. Tamo terapeut (Ivan Glowatzky) rekuperira stradalo koljeno mlađeg, visokog mladića (Čelić). Talijanski turist u toplicama prepoznaje mladića - on je "Kondor", prvoligaški vratar, nogometni as. Shvatimo da je Kondor stradao na skijanju. Shvatimo postupno da i s tim skijaškim incidentom ima nešto čudno: Kondor je neobjašnjivo zabasao 800 metara od staze. Kondora posjećuju menadžer (Marko Petrić) i djevojka (Tena Nemet Brankov). Shvatite postupno da se ni u jednoj od tih socijalnih uloga Kondor ne osjeća udobno. Kad ga djevojka upita koliko mu je falila od jedan do deset, on hladno odgovori "tri".

Na pola filma "Pelikan" dobiva dodatni apsurdni obrat. U toplicama se odvija tečaj psihologije prodaje za trgovačke putnike. Kondor preuzme identitet jednog od izostalih polaznika. Sluša predavanja, sudjeluje u team buildingu, socijalizira s polaznicima koji su bizaran zbir individua. Dok Kondor testira kako bi to doista bilo postati netko drugi, trgovci na seminaru piju, plešu i zabavljaju se, a film tone u sve crnohumorniji apsurd. U tim dijelovima se osjeti da je Heraković vješt režiser. Kadrovi su mu elaborirani, mizanscena precizna, a humor se gradi polako i raste efektno.

"Pelikan" nije film za svačiji ukus. Mogu zamisliti gledatelje kojima će biti odviše bizaran, odviše statičan, film "o ničemu". Osobno, međutim, mislim da je film veliko osvježenje. Hrvatska dugometražna produkcija predugo je zakucana u jednu vrstu filmova, realističkih art-mainstream drama koji imaju političko-rodni podtekst i gađaju jednu vrstu festivala. Kod nas podjednako fali i srednjostrujaških komercijalnih filmova koliko i filmova koji su posve opičeni, nepredvidivi i čudni. "Pelikan" je takav. I to dobar takav.

Osim "Pelikana", FMFS je prvog vikenda donio još jednu zapaženu hrvatsku premijeru. Riječ je o prvom domaćem prikazivanju kratkog filma "Prava istina priče o šori" redateljice Andree Slaviček. Taj 14-minutni film bio je jedini ovogodišnji hrvatski naslov u programu Cannesa. Prikazan je u popratnom programu Tjedan kritike koji prikazuje naslove novih autora. Film Andree Slaviček prati skupinu tinejdžerica u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi. Film tematizira djevojački mobing, trzavice i klanove. Ono što film čini zanimljivim je način pripovijedanja. Slaviček koristi nepouzdanu naratoricu koja se obraća kameri, no zbivanja izlaže konfuzno i digresivno, čime se postiže stanovita samoironija. Film je neobično zanimljiv - no, dojam je da je u hrvatskoj kratkoj produkciji (pa i onoj koja ove godine igra FMFS) bilo puno boljih filmova koji, eto, nisu dosegli do Cannesa. Festivalski su putevi katkad očito nepredvidivi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. veljača 2024 08:12