ZAGREB - Da se takvo nešto dogodilo kod nas, mediji bi mjesecima uživali u skandalu. Krajem prošlog ljeta, nakon završetka venecijanskog festivala, žiri kojim je predsjedavao Quentin Tarantino dodijelio je Zlatnog lava filmu “Negdje” njegove bivše djevojke Sofije Coppole.
Da stvar bude gora, favorit festivala, “Crni labud” Darrena Aronofskog, dobio je samo uvredljivu nagradu za epizodnu žensku ulogu ( Mila Kunis). Što se poslije dogodilo znate. “Crni labud” bio je jedan od najvećih hitova sezone, a Natalie Portman pobrala je Oscara i sve moguće nagrade za ulogu u tom filmu. A Coppolin “Negdje”? Netragom se izgubio u kinima.
Sve ipak nije tako crno-bijelo. Najutjecajniji američki kritičari ( Roger Ebert, A. O. Scott) dali su filmu čistu peticu, a prevladavajući je stav da je kći velikog tate Francisa Forda - nakon problematičnog izleta u kostimirani spektakl (“Marie Antoinette”) - usmjerila svoju karijeru prema sigurnijim vodama skromnih produkcija u kojima se svojedobno odlično snalazila (“Samoubojstvo djevica”, “Izgubljeni u prijevodu”).
Njezino novo ostvarenje spoj je američke narativne preciznosti i fluidnog europskog stila. Protagonist je hollywoodski glumac koji se proslavio unatoč nedostatku formalnog obrazovanja.
Otuđio se od supruge, kćer jedva viđa, živi u hotelu (losangeleski Chateau Marmont), a njegovu egzistenciju moguće je opisati kao reagiranje na podražaje: ako mu se u dosegu vidnog polja nađe zgodna cura, znate što slijedi, alkohol ne odbija, ništa ne čita, ništa ne gleda, za čim nema ni potrebe jer ga ionako odlično plaćaju zato što dobro izgleda na ekranu.
Kada na neko vrijeme mora pripaziti na svoju djevojčicu, u njegovu se sistemu pojavljuju pukotine. Cleo (ime je po svoj prilici posveta ključnom filmu Agnes Varde “Cleo od 5 do 7”) pametna je djevojčica, koja je naučila sjajno klizati iako je nitko na to nije silio, u toj dobi zna više od svoga oca, ali pred njom je jaz da ostane bez oba roditelja: nešto tako dramatično protagonist zasigurno nikad nije iskusio.
Priča je ekstremno tanjušna, ali se Sofia Coppola time ne opterećuje i ponaša se kao da je u pitanju situacija. Redateljica samo promatra, čak i kada je očito da su neki od njezinih kadrova metafora, ona ga suviše ne naglašava, a nizanje scena iz jednog beznačajnog života ne doima se suviše monotono (iako ima gledatelja koji takvu strategiju nisu primili blagonaklono).
Tko zna kako bi izgledala cjelina da je za glavnu ulogu izabrala nekoga tko nije osobit glumac (S. Dorff to, naime, uistinu jest), kako bi se sve činilo uvjerljivijim. Ovako, u pitanju je kultiviran film, međutim, Zlatni lav je za njega ipak pretežak teret.