Piše Nenad Polimac

Patološki povučen sin, obitelj koja nije ono što se na prvu čini i sadržaj na tavanu od kojeg se ledi krv u žilama...

Speak No Evil

 Imdb/
Dansko-nizozemski film ‘Ne govori zlo"7(Speak No Evil), koji je prikazan u Puli u sekciji Posebne projekcije premijeru je imao na Sundanceu

Svakako najneobičniji hrvatski naslov koji se ove godine natjecao za Zlatnu arenu bio je film "Stric" Davida Kapca i Andrije Mardešića. Po svim naznakama, radnja se odigrava krajem osamdesetih, dok se Jugoslavija još nije raspala i dok proslave Božića nisu bile posve legalne. U filmu je neobično to što obitelj (njezine stupove igraju Goran Bogdan i Ivana Roščić) počne slaviti tek kad se pojavi stric (glumi ga karizmatični srpski glumac Miki Manojlović), a neobično je i to što je blagdansko raspoloženje nekako usiljeno. Kao da je obitelj prisiljena obavljati tu božićnu torturu, i to upravo u trenutku kad se pojavi "stric". Nema to veze s godišnjim dobima, taj iskrsava kad god mu se prohtije i ispada da je - na neki način - svaki dan Božić. Tek što smo se navikli na tu neugodnu rutinu, "stricu" zazvoni mobitel, spravica kakvih u to doba još nije bilo u našim krajevima, a bogami ni u Europi. Bit će da taj prisilni ritual ima neka druga pravila i da ona nemaju veze s vremenom radnje.

Film "Stric" ostvarenje je na kakvo se baš nismo dosad navikli i nije loše da se pojavilo u hrvatskoj kinematografiji. Nije to baš fantastika, iako ima izvjesnih elemenata, prije će biti da je to horor kakvi postoje u svjetskom filmu, samo ih nismo susretali u nas, pa smo stoga donekle zatečeni, ali kad pohvatamo pravila, moguće je odgonetnuti što se tu zapravo događa. No i kad to napravimo, čini nam se da su dvojica redatelja mogla posložiti zbivanja i na neki drugi način. Ako je to već horor, zašto nema bar jednog prizora od kojeg zastaje dah? Bit će da je to za naše filmaše nova disciplina u kojoj se nisu tako često okušavali i stoga se moramo pomiriti sa stanovitom nesigurnošću.

Usporedimo li "Strica" s dansko-nizozemskim filmom "Ne govori zlo" (Speak No Evil), koji je prikazan u Puli u sekciji Posebne projekcije (premijeru je inače imao na Sundanceu, u sklopu tamošnjih ponoćnih projekcija, tako da se odmah znalo da to nije ostvarenje za svačiji ukus), vidjet ćemo popriličnu razliku. I ovdje sve započinje naizgled krajnje normalno, na odmoru u Toskani upoznala su se dva bračna para, s jedne strane su Danci Louise i Bjorn, sa svojom kćerkicom Agnes, a s druge Nizozemci Karin i Patrick: njihov sin Abel naizgled je patološki povučen, ali se povremeno ipak ponaša kao normalan dječak. Bez obzira na razlike, dvije obitelji se dosta zbliže, pogotovo Bjorn i Patrick, jer je prvi dosta uštogljen, a drugi ga tjera da se opusti i postane osoba o kakvoj i sam sanjari. Godišnji odmori su prošli, pa u jednom trenutku Nizozemci pozovu Dance da ih posjete u njihovoj kući na osami. Snijeg je i to je potpuna razlika u odnosu na idilično ljeto u Toskani. Među protagonistima postoji poprilična razlika. Louise je suzdržana i instinkt joj govori da njihovi domaćini - čija je kuća zbilja poput kolibe iz bajke - možda i nisu ono za što se izdaju. Neobično je i to što se Abel sve više zbližava s Agnes i kao da bi joj htio reći nešto što nije u stanju. U jednom trenutku, kad Patrick pretjera u agresivnom ponašanju, Louise bi najradije da se odmah vrate kući i prekinu njoj sve neugodniji vikend, u prvi mah se i Bjorn složi s njom, ali sve ne ispadne onako kako su planirali, pa odluče ostati još malo kod ljudi koji su ih ugostili. Velika greška, jer Bjorn otkrije u potkrovlju kuće u koju su došli nešto od čega se ledi krv u žilama. Nažalost, već je kasno, i zbivanja se kreću svojim neumitnim tokom. Za razliku od "Strica", ovdje pak postoji scena zbog koje bi mnogi najradije izašli iz kina. No kao i za protagoniste filma "Ne govori zlo" (naslov je višeznačan, a to ćete tek shvatiti na kraju), izlaza nema, trebali su se prije za takvo nešto odlučiti. Ovdje čak i drugi glavni ženski lik, Nizozemka Karin, ima svoju posebnu dinamiku, prepušta svom partneru Patricku da vodi zbivanja, a ona je poput sidra koje služi zato da se brod ne otkvači u trenutku kad je to najmanje poželjno.

Danski bračni par otkrio je da iza sjajne glazure postoji paralelni svijet, zastrašujući u svojoj nemilosrdnosti. Kako je to moguće u civiliziranim zemljama kakve su Danska i Nizozemska? Jednostavno, to nam formulira Patrick: "Zato što nam vi to dopuštate." Kad odvrtimo ovaj dansko-nizozemski film unatrag, sve štima, postojali su signali da će se nešto strašno dogoditi, ali oni kojih se to ticalo nisu ih odgonetnuli na vrijeme. Štoviše, gledano unatrag, likovi postaju sve slojevitiji, pa ako ste prihvatili sve što ste vidjeli, pa čak i onu groznu horor scenu, najradije biste otišli još jednom u kino i pogledali film.

I tu je glavna razlika između "Strica" i "Ne govori zlo". Sumnjam da ćete otkriti jako puno novoga ako ponovno pogledate prvi, to je tako kako jest, jedna mučna situacija ponavlja se u beskraj i nećete bogznašto dobiti nakon što odgonetnete sva njezina pravila. Ovaj drugi, naprotiv, ukazuje na jednu paralelnu stvarnost koja postoji tu pokraj nas i upozorava nas da nikad nismo dovoljno oprezni s upoznavanjem novih susjeda, jer tko zna kakvim životima ti ljudi žive i što žele od vas. Redatelj Tafdrup vrstan je poznavatelj žanra, zna se poigravati njime i time nam na neki način proširivati obzore. I Davor Kapac i Andrija Mardešić vole žanr horora, velika je stvar što su ga na ovaj način uveli u hrvatski film, ali trebat će im još jako puno vremena da naprave ostvarenje kakvo je "Ne govori zlo".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. listopad 2022 23:08