Zoran Ferić vjerojatno je najzanimljiviji hrvatski prozni pisac u ovom stoljeću. To je pisac osebujnog, vlastitog proznog svijeta kojeg se ne može pomiješati ni s jednim drugim piscem. Ferić je, međutim, istodobno i pisac s kojim se film jako muči.
Pokušaji da se Ferićevo pripovijedanje pretvori u pokretnu sliku bili su rijetki i uglavnom propadali. Razlog za to jest vjerojatno i to što su se tog posla laćali krivi ljudi. No, razlog je i Ferićevo pisanje. Ferićeva proza najbolja je kad pluta od digresije do digresije, kad iz jedne priče iskače druga poput babuški i kad se širi poput mrlje ulja na vodi. Kod Ferića teško napipati kičmu naracije, čvrsti dramski luk- dakle, kod njega manjka sve ono što film i TV vole.
Svi ti problemi vide...