Poljski redatelj i scenarist Paweł Pawlikowski, poznat po višestruko nagrađivanoj trilogiji filmova o Hladnom ratu koju čine "Ida" (2013.), "Hladni rat" (2018.) i "Očevina" (2026.), u drugom je izdanju programa Masterclass na 32. Sarajevo Film Festivalu otkrio da je u filmskoj umjetnosti pronašao svojevrsno utočište nakon što mu je dosadilo pisanje doktorata na Sveučilištu Oxford u Engleskoj, gdje je studirao književnost i filozofiju.
U istočnom Oxfordu, točnije u Eddingtonu, Pawlikowski je naišao na radionicu za filmaše gdje je napravio svoje prve redateljske korake. "Filmove obožavam odmalena. Otkad znam za sebe, oni su mi služili kao neka vrsta bijega od stvarnosti", prisjetio se redatelj. Ondje je počeo snimati kratke filmove kamerom marke Bolex. Iako ih danas opisuje kao besmislene i pretenciozne, ističe da su mu pomogli da savlada tehnologiju i nauči kako stvari funkcioniraju, iako u tom trenutku, iskreno priznaje, nije imao ništa pametno za reći.
Ubrzo zatim mu se na televizijskoj postaji BBC otvorila prilika kroz program za pripravnike. "To je bila odlična prilika da se pretvaram da me zanima televizija, iako me nikada nije zanimala. No to je bio put da uđeš u sustav i osiguraš si prostor u kojem ipak možeš praviti filmove", objasnio je Pawlikowski za vrijeme razgovora s moderatorom Ennisom Ćehićem, bosansko-australskim piscem.
Ključni trenutak dogodio se kada je upoznao ekscentričnog urednika programa Nigela Williamsa, koji je tada vodio BBC-jev odjel za književnost, a i sam je bio pisac i dramatičar. Pawlikowski se prisjetio da je BBC u to doba bio izuzetno zanimljiva i otvorena organizacija, daleko od današnje korporativne strukture. "Otišli smo na nekoliko ručkova, možda i malo podbočenih alkoholom, na kojima sam mu ispričao svoje ideje za dokumentarce. Nekoliko njih mu se odmah svidjelo", ispričao je redatelj.
Atipični dokumentarni filmovi
Prvi film Pawlikowskog za BBC bio je "Od Moskve do Petuškog s Benijem Jerofejevom" iz 1990. godine, u kojem se bavio tada uglavnom nepoznatim, kultnim ruskim piscem Venediktom Jerofejevom. Redatelj je za njega osvojio prestižnu nagradu Emmy. "To mi je otvorilo vrata za mnoge druge projekte. Dobio sam punu slobodu jer su na televiziji sigurno pomislili da, ako sam uspio napraviti film o nečemu za što nitko nije čuo, onda možda znam što radim", rekao je Pawlikowski.
Uslijedio je višestruko nagrađivani "Putovanja Dostojevskog" iz 1991., tragikomičan film ceste u kojem tramvajdžija iz Sankt-Peterburga Dmitri Dostojevski, jedini živući potomak slavnog ruskog pisca, putuje zapadnom Europom, kao što je njegov predak to činio 1862., i opsjeda pripadnike visokog društva s naumom da prikupi novac za rabljeni Mercedes. Pawlikowski je rekao da su ga osobe poput Dmitrija fascinirale jer se na njima vidjelo da ih je oblikovala povijest, da su originalne, da nisu homogenizirane.
"Srpska epika"
Poljski je redatelj sljedeće godine, 1992., snimio svoj možda i najpoznatiji dokumentarac iz tog perioda, "Srpsku epiku". Snimljen u jeku rata u Bosni i Hercegovini, dokumentarac "Srpska epika" donosi zastrašujuću analizu opasne moći drevnih mitova i ekstremnog nacionalizma. Film prikazuje život iza srpskih linija te opsadu Sarajeva, a u njegovu je središtu prikaz načina na koji se srpska kulturna baština - stoljetne pjesme i stihovi koje vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić rado recitira - koristi za opravdanje etničkog sukoba.
Pawlikowski je u razgovoru otkrio da proces dobivanja pristupa vođi bosanskih Srba nije bio ni brz ni jednostavan. "Nisu mi vjerovali, nego su se nadali da će me iskoristiti za vlastitu korist, dok sam ja njih pokušavao nadmudriti svojim nenovinarskim pristupom i nenovinarskim pogledom na svijet", objasnio je redatelj. Ključnu ulogu u dobivanju pristupa odigrao je Nikola Koljević, tadašnji član Predsjedništva Republike Srpske i profesor književnosti, kojeg je Pawlikowski opisao kao zloslutnu, ali ujedno i tragičnu figuru koja je kasnije počinila samoubojstvo. Do Karadžića je naposljetku došao upravo preko zajedničkog interesa za usmenu epsku tradiciju Vuka Karadžića. "Znao sam da potječe iz takve obitelji. Vjerojatno su pomislili: ‘Kakav idiot, njega zanima samo usmena epska tradicija.‘ Pa sam tako dobio pristup", ispričao je Pawlikowski napomenuvši da je na terenu imao svega 12 dana snimanja za materijal koji ga je uistinu zanimao.
"Putovanje sa Žirinovskim"
Problema s pristupom subjektu imao je i prilikom rada na sljedećem dokumentarcu, "Putovanje sa Žirinovskim" iz 1995. godine. U njemu prati kontroverznog ruskog političara i populističkog demagoga Vladimira Žirinovskog na plovidbi Volgom tijekom kampanje uoči predsjedničkih izbora 1991. godine te tijekom njegova posjeta New Yorku. Pawlikowski u filmu prikazuje kako Žirinovski s bijelog parobroda očajnoj i demoraliziranoj masi obećava ekonomsko čudo, povratak Ruskog Carstva i osvetu neprijateljima. Sam redatelj opisao ga je kao "zlog genija postmoderne politike" koji u istom tjednu bez problema spaja zagovaranje slobodne trgovine i zatucani šovinizam.
Pawlikowski se u razgovoru osvrnuo i na politički fenomen Žirinovskog, priznajući da je u to vrijeme cijela situacija djelovala poput kakve nadrealne, apsurdističke drame. "Tada je to izgledalo kao čista divlja fantastika, ali nakon Donalda Trumpa i Vladimira Putina shvatiš da je taj tip zapravo bio ispred svog vremena. Govorio je narodskim, jednostavnim jezikom, baš kao Trump danas, no bio je načitan i nipošto onako primitivan kakav se činio. Politika je bila njegova jedina strast i erotsko zadovoljstvo - želja za dominacijom", istaknuo je redatelj.
Uspoređujući to razdoblje s današnjim, Pawlikowski naglašava da je tada imao nezamisliv pristup moćnicima. "Danas više ne možeš dobiti takav pristup ljudima na vlasti. Sve je strogo strateški vođeno i svaki je medijski događaj pod potpunom kontrolom. Tijekom snimanja ‘Srpske epike‘, na sastanku ratnog kabineta, u jednom sam trenutku pomislio da će me izvesti van i strijeljati jer sam snimao stvari koje su za njih bile izuzetno škakljive i neugodne, no jednostavno nisu znali bi li me izbacili ili ne", prisjetio se redatelj.
Zaokret ka igranom filmu
Pawlikowski je krajem 20. stoljeća napustio dokumentarni film i prebacio se na igrani. Jedan razlog te promjene bila je reorganizacija BBC-ja 1995. u tržišno orijentiranu i čvrsto strukturiranu korporaciju. "Morao si prodavati sebe", rekao je: "Nisi mogao govoriti u šiframa, nisi mogao biti suzdržan i dopustiti gledateljevoj mašti da slikama dade značenje. Nisi mogao snimati filmove s titlovima, bez engleskog glasa koji sve objašnjava. Plus, nisam ja baš bio pravi dokumentarist. Htio sam biti direktan, ići linijom manjeg otpora, snimati dobre slike, zbijati šale. Mislim da su puristi moje dokumentarce držali problematičnima."
Ciklus Poljakovih igranih filmova počeo je 2000. dramom "Posljednje utočište", pričom o životu ruske migrantice i njezina sina u gradiću na obali Engleske. Igrani debi Pawlikowskog oduševio je kritiku, a na dodjeli nagrada BAFTA donio mu je priznanje za najboljeg britanskog debitanta. Četiri godine poslije snimio je dramu "Moje ljeto ljubavi", koja se djelomično temelji na istoimenom romanu Helen Cross. Radnja filma vrti se oko ljubavne veze dviju žena iz različitih društvenih slojeva. Kritičari su dobro primili i njega, a polučio je solidan rezultat i u kinima. Film je osvojio nagradu Alexander Korda za najbolji britanski film na dodjeli BAFTA-e 2005. godine, kao i nagradu Udruženja redatelja Velike Britanije za izvanredno redateljsko postignuće.
Ekonomičnost u pripovijedanju
"Posljednje utočište" i "Moje ljeto ljubavi" odlikuje pripovjedačka ekonomičnost. Prvi traje 77 minuta, a drugi 86. Na pitanje o razlozima svoje sažetosti, Pawlikowski odgovara jednostavno i humoristično - pokušava izbjeći dosadne scene i scene koje objašnjavaju radnju ili misli likova. "Pokušavam graditi filmove od snažnih trenutaka i slika koje sugeriraju umjesto da objašnjavaju riječima, te na jednostavnim zapletima s malim brojem likova. To vam pomaže da se ne gubite na stvarima koje nisu toliko obećavajuće. Imam potrebu sažimati radnju i pronaći sjajan, fotogeničan pejzaž koji može nositi mnoga značenja", objasnio je Pawlikowski.
Njegova težnja prema sažetosti proizašla je iz vlastitog gledateljskog iskustva. "Jednom sam napravio dokumentarac, neću ga ovdje reklamirati, u koji sam se toliko zaljubio da sam snimio previše materijala. Kada sam ga pogledao godinu dana kasnije, ulovio sam se kako premotavam film unaprijed do sljedećeg dobrog dijela. Shvatio sam da mi ti dosadni dijelovi uopće ne trebaju. Zato je to jednostavno potreba da izbjegnem besmisleno, očito i vizualno slabo, sve ono što se oslanja na objašnjavanje. To nije intelektualni pothvat, nego jednostavno volim gledati takve filmove", zaključio je redatelj.
Stvaralački proces
Govoreći o stvaranju likova, Pawlikowski naglašava da priču pokreću dinamični i slojeviti pojedinci puni unutarnjih konflikata, čije relacije nose jasnu dramsku napetost. Iako scenarij piše da bi osigurao financiranje i da bi glumcima ponudio okvir, tekst za njega ostaje otvoren promjenama. "Vrijeme je dobar kipar. Što više vremena provodite s nekim materijalom, to vam sve više dosađuju dosadni dijelovi", objašnjava redatelj. Dodaje da preferira rad s glumcima koji imaju specifičnu kvalitetu, poput Paddyja Considinea ili Joanne Kulig, te da kroz dugotrajne probe bez oklijevanja izbacuje sve dijaloge koji u praksi prestanu zvučati živo.
Dugotrajne pripreme na terenu za njega su ravnopravan dio nastanka filma, gdje se vizualni ambijent spaja s pričom. "Za potrebe filma ‘Moje ljeto ljubavi‘ sam se mjesecima vozio po Yorkshireu i Lancashireu tražeći savršene lokacije - kuću, dolinu i tvornicu - dok se u meni postupno slagala sama radnja", prisjetio se Pawlikowski. Tijekom tog procesa svaka neplanirana glumačka reakcija ili situacija na terenu može poslužiti kao nadahnuće. "Sve je to dio pripreme kojoj se morate posvetiti. Kad prikupite dobre materijale, glumce, pejzaže i situacije, oni vam pruže stvari koje sami za radnim stolom nikada ne biste mogli izmisliti", ističe redatelj.
Pritom naglašava da se ne radi o klasičnoj improvizaciji, nego o pažljivom promatranju i otvorenosti za bolja rješenja na samom setu. Pristup slikovito opisuje primjerom iz "Ide", gdje je tipičnu ekspozicijsku scenu razgovora među redovnicama zamijenio vizualno moćnim prizorom bojenja Isusova lica. Pawlikowski priznaje da na snimanje često kreće sa scenarijem koji na pojedinim mjestima još nije savršen. "Te slabije dijelove scenarija namjerno poguram prema kraju rasporeda snimanja da bih si dao vremena da dođem do nečeg boljeg", zaključio je redatelj.
Trilogija o Hladnom ratu
Pawlikowski je tek sedam godina nakon "Mojeg ljeta ljubavi" snimio svoj sljedeći film, dramu "Žena iz petog okruga", koja se temelji na istoimenom romanu Douglasa Kennedyja iz 2007. godine. Za razliku od dva filma koja su mu prethodila, kritika ga nije voljela, a nije ostvario ni bogzna kakav uspjeh u kinima. "Iako je bio prilično dobro režiran, bio je nekako prazan. Zapitao sam se kako sam uopće napravio takav film", rekao je kritički.
Međutim, Pawlikowski nije dopustio da ga to obeshrabri i već je 2013. snimio svoj novi, tada uvjerljivo najuspješniji film, dramu "Ida". Radnja filma smještena je u Poljsku 1962. godine i prati 18-godišnju siročicu Annu, koja se u samostanu priprema za polaganje redovničkih zavjeta. Prije samog čina doznaje da ima živu tetku Wandu, nekadašnju zloglasnu komunističku tužiteljicu. Kroz susret s njom otkriva da je židovskog podrijetla i da joj je pravo ime Ida. Dvije potpuno različite žene kreću na putovanje da bi razotkrile sudbinu svoje obitelji stradale pod njemačkom okupacijom, pri čemu se Ida suočava s pitanjem vlastitog identiteta i vjere, a Wanda s odlukama iz prošlosti.
Rad na "Idi" za Pawlikowskog je označavao povratak vlastitim korijenima i djetinjstvu, ali i radikalno stilsko pojednostavljenje. Redatelj je objasnio da je imao snažnu potrebu vratiti se nečemu vrlo jednostavnom, izravnom i samim počecima kinematografije, poput braće Lumière, sa statičnim kadrovima, bez vožnje kamere, kranova ili nepotrebnih krupnih planova, uz čisto povjerenje u sliku. Glavna estetska inspiracija za crno-bijeli vizualni identitet filma bilo je pet obiteljskih albuma iz djetinjstva koje uvijek nosi sa sobom na putovanjima, kao i odrastanje u Poljskoj šezdesetih godina. "Htio sam se vratiti u svijet koji mi je bio iznimno blizak i u koji sam zaljubljen, u pejzaže i lica oblikovana poviješću i osjećajem transcendencije, u automobile poput Wartburga i jazz glazbu koju sam tada slušao", naglasio je Pawlikowski.
Radeći na ovom filmu, Pawlikowski je prvi put imao potpunu jasnoću oko vizualnog stila koji želi postići, što je naposljetku dovelo i do ključne suradnje s direktorom fotografije Łukaszom Żalom. Nakon što je prvotni snimatelj odustao jer mu nije odgovarala redateljeva fiksna vizija kadrova, posao je preuzeo dotadašnji operater kamere. "Łukasz je bio mlad tip, iznimno entuzijastičan i pun pozitivne energije, sa sjajnim osjećajem za svjetlo. Vrlo smo brzo ušli u potpunu simbiozu", rekao je.
Stilski zaokret Pawlikowskom je donio velik uspjeh. "Ida" je oduševila kritiku te dobila niz priznanja, počevši od matične Poljske filmske akademije koja ju je proglasila najboljim filmom 2013. godine uz još tri osvojene nagrade. Trijumf se nastavio na 27. dodjeli Europskih filmskih nagrada, gdje je osvojila pet priznanja, uključujući ono za najbolji europski film i nagradu publike, dok ju je Španjolska akademija nagradila Goyom za najbolji europski film. Film je na 68. dodjeli nagrada BAFTA proglašen najboljim filmom na neengleskom jeziku, a kruna uspjeha stigla je na 87. dodjeli Oscara, gdje je "Ida" osvojila kipić za najbolji strani film.
Nakon "Ide", Pawlikowski 2018. snima povijesnu romantičnu dramu "Hladni rat", priču o 20-godišnjoj turbulentnoj ljubavi etnomuzikologa Wiktora i pjevačice Zuzanne, djelomično inspiriranu životima svojih roditelja. "Hladni rat" ostvaruje još veći komercijalni uspjeh od "Ide" te u kinima uprihođuje 25 milijuna dolara (budžet mu je bio oko 4,8 milijuna). Kritičari su mu i ovaj film nahvalili, a ni nagrade nisu izostale. Poljak na filmskom festivalu u Cannesu osvaja nagradu za najbolju režiju te šest nagrada Europske filmske akademije, uključujući i onu za najbolji film.
Nakon planetarnog uspjeha "Ide" i "Hladnog rata", redatelj se posvetio radu na filmu "Očevina" (Fatherland). Priča je nadahnuta biografijom slavnog njemačkog pisca Thomasa Manna u trenutku njegova povratka u poslijeratnu, razrušenu i ideološki podijeljenu Europu. "Nisam primarno htio snimiti biografski film o Mannu, nego prikazati situaciju u kojoj se veliki um i monumentalna figura zatekne usred takvog povijesnog konteksta. Priča se bavi i dramatičnim odnosom s njegovim sinom Klausom Mannom, koji je počinio samoubojstvo, dok je u samom središtu filma zapravo njegova kći Erika, razapeta između odanosti ocu i ljubavi prema bratu", zaključio je redatelj.
Osim obiteljske i ideološke drame, projekt se tematski nadovezuje na ranije radove Pawlikowskog kroz motiv spajanja osobnih sudbina s nemilosrdnim povijesnim okolnostima. Redatelj je naglasio da mu je fokus bio na prikazu svijeta koji se raspada, gdje se pojedinac trudi ostati iznad kaosa i sačuvati vlastiti integritet, no u tome redovito doživljava neuspjeh. Cjelokupna konstrukcija priče nastala je iz želje za ponovnim stvaranjem specifičnog dramskog trokuta u snažno definiranom pejzažu, formuli kojoj se redovito vraća još od vremena "Mojeg ljeta ljubavi", no ovog puta sa znatno većim povijesnim i intelektualnim ulogom.
Govoreći koncem predavanja o radu s glumcima, Pawlikowski naglašava da nema jedinstvene metode jer je svaki glumac priča za sebe. Ne voli podjelu uloga suprotnu glumčevu tipu, nego traži ljude čija aura i osobnost prirodno odgovaraju liku. To se jasno vidjelo na snimanju "Očevine", gdje je okupio iznimno raznolik glumački ansambl. Hansa Zischlera odabrao je za ulogu Thomasa Manna jer je i sam vrsni intelektualac, iznimno blizak liku, dok su mu probe s Augustom Diehlom u ulozi Klausa Manna nalikovale na jazz svirke zbog Diehlove fleksibilnosti i temeljitog poznavanja opusa koji je tumačio. S druge strane, rad sa Sandrom Hüller u početku je tražio prilagodbu jer je glumica morala prihvatiti njegovu metodu u kojoj su kompozicija kadra i svjetlo ravnopravni elementi glumačke izvedbe. Kod Devida Striesowa, koji glumi budućeg komunističkog ministra kulture, morao je pak utišati njegovu prirodnu sklonost komediji da bi na platnu dobio dirljivog lika punog idealizma. "Na kraju shvatite da sa svakim glumcem morate raditi zasebno i pronaći specifičan pristup", zaključio je Pawlikowski.
