Igrane filmove, kao i romane, pišu i snimaju- odrasli. Ti odrasli rado snimaju i pišu o svom vlastitom djetinjstvu. A kad takav film nastane, on neizbježno postane film o nečem drugom. Naime- o povijesnoj epohi kad su autori bili djeca.
Federico Fellini snimio je 60-ih "Amarcord" i kroz priču o odrastanju opisao provincijsku Italiju ere fašizma. Elena Ferrante napisala je "Lažljivi život odraslih", te kroz priču o odrastanju početkom 90-ih opisala ozračje povijesnog sloma ljevice. Paolo Sorrentino je u "Božjoj ruci" opisao vlastito djetinjstvo, i usput dočarao Napulj 80-ih, na vrhuncu opčinjenosti Diegom Maradonom. Priča o jednom djetinjstvu u svim se tim slučajevima pretvorila u esej o povijesnoj epohi.
Isto bi se moglo reći i za film...