Sa strahom sam otišao na projekciju filma “Pijev život”. Manje me plašilo što je redatelj Ang Lee inscenirao oluju na moru i preživljavanje svoga mladog protagonista na pučini u vodenom bazenu, jer su se takvim simulacijama služili i James Cameron u “Bezdanu” i “Titanicu” i Wolfgang Petersen u “Savršenoj oluji” te ostvarili impresivne prizore. Veći je problem bio što se Lee priključio vojsci filmaša koji glavninu svoje filmske cjeline stvaraju uz pomoć kompjutora. Želite li nebo osuto zvijezdama? Ne treba čekati odgovarajuće prirodne uvjete, za to vam je kompjutor na raspolaganju. Vaš glumac ima problema, jer mu je partner bengalski tigar? Nema straha, kompjutor će dočarati i zvijer.
Kompjutori su postali pošast suvremene kinematografije, odagnali su stvarnost ispred kamere i sve sveli na artificijelnost. Njihovom izazovu nije odolio ni Steven Spielberg, koji je kompjutorsku animaciju prvi put upotrijebio u “Jurskom parku”: sve je bilo u redu dok je njome prethistorijska bića učinio uvjerljivim, no kada je u “Indiani Jones i kraljevstvu kristalne lubanje” uz njihovu pomoć stvorio čitav drevni grad, to je već bilo previše. Kreativno dno dosegnuo je Peter Jackson, koji je u “Gospodaru prstenova” vješto spajao pejzaže, glumce i kompjutorski generirane slike, no u “Hobitu” se našao na bespuću, u kojem posljednjih godina pluta njegova karijera.
Ugodno sam se iznenadio kada sam ustanovio da mi u “Pijevom životu” ama baš ništa ne smeta. Dobro, ima trenutaka kada je koketiranje s magičnim realizmom na granici kiča, no film je vizualno impresivan, s možda najboljim 3D efektima koje sam vidio na ekranu: potonuće broda kojim se 16-godišnji Pi s obitelji i zvijerima iz njihova zoološkog vrta zaputio iz Indije u Kanadu majstorski je napravljeno. To zapravo i nisu efekti, koliko uranjanje gledatelja u situaciju koja je istodobno zastrašujuća i spektakularna. Lee je siguran pripovjedač i sugestivno skakuće kroz razdoblja u kojima je njegov protagonist ponekad dječak, ponekad tinejdžer, a ponekad zreo muškarac: kadriranje je precizno, glumci odlični, a ispovjedna naracija prekida se na najlogičnijim mjestima.
U pitanju je ekranizacija popularne knjige Kanađanina Yanna Martela, neke vrsti bajke za odrasle čija je tema potraga za Bogom. Tajvanski redatelj vješto slijedi tu nit, no u završnici oporo prizemljuje priču. Nije uputno otkriti kako, no ukoliko ste se pitali što radi Gerard Depardieu u ulozi kuhara, kasnije ćete dobiti zastrašujući odgovor.
Za razliku od Petera Jacksona, Ang Lee je neosporno veliki redatelj. Tu i tamo mu se omakne slabiji film, međutim, odlikuje ga kritičnost u odabiru materijala, a kada se već prihvati kompjutora, točno zna kako tu tehnološku dosjetku treba iskoristiti. Još od “Brodoloma života” Roberta Zemeckisa nismo vidjeli tako privržen odnos brodolomaca, koji bi u realnim okolnostima izgledao potpuno drukčije.