Do trinaeste je doživjela toliko trauma da je pravo čudo što je ušla u četrnaestu, nema završenu osnovnu školu, živi pod nadzorom skrbnika jer je društvo smatra nesposobnom za samostalan život.
Iskače iz špranci
No, to nisu jedine osobine fikcionalne hakerske heroine koja se iznenada pojavljuje i spašava ili osvećuje ugnjetavane i zlostavljane.
Njezine komparativne prednosti su i fotografsko pamćenje, kompjutorske vještine, visok kvocijent inteligencije, nevjerojatan instinkt za preživljavanje i nepristajanje na ulogu ranjivog subjekta; žrtve.
Spoj svega toga očarao je svijet. “Lisbeth Salander, dobro došla u besmrtnost književnosti”, naglasio je tako nobelovac Mario Vargas Llosa pišući o trilogiji švedskog pisca Stiega Larssona, apostrofirajući u svom tekstu Lisbeth kao heroinu suvremenog doba, junakinju koja iskače iz uobičajenih špranci, koja se ponaša drukčije i zbog toga ne biva kažnjena - što je bila česta sudbina njezinih filmskih ili književnih prethodnica.
A baš kao što književni kritičari nisu mogli pisati o trilogiji a da preskoče Lisbeth, tako je i uvjerljivost Noomi Rapace ili Rooney Mare postalo glavno mjesto kritika filmskih ekranizacija. Uglavnom su suglasni; obje su glumice dobre, privući će publiku u kina i biti zaslužne za to što će Lisbeth upoznati i oni kojima se nije dalo probijati kroz tisuće stranica teksta Stiega Larssona.
U čemu je šarm Lisbeth, je li moguće da su takve junakinje baš tako rijetke u književnosti i filmu?
Iako bi svijet fikcije trebao imati moć da proizvede najrazličitije vrste junaka i junakinja, napominje spisateljica i filmska kritičarka Mima Simić, fikcionalne žene mainstream popularne kulture gotovo u pravilu stjerane su u tor stereotipne ženstvenosti: čak i kad karakterno iskoče iz pasivne/krhke “ženske” uloge, tjelesno i seksualno ostaju unutar zadanih normi kako “žensko” treba izgledati i djelovati: duga kosa, razvijeni sekundarni spolni organi, heteroseksualna, nesklona brutalnosti.
Zapišava teritorij
- Lisbeth Salander je u tom smislu pljuska mainstream prikazu ženskosti, prozor u drugačiji svijet rodnih uloga i podjela, i istinska superjunakinja novog doba. Liz zapišava teritorij koji se društveno doživljava kao “muški”: genijalna je hakerica nedostižnih cerebralnih kapaciteta, besramno je promiskuitetna (i sa ženama!), seksualno i fizički slobodna, u nuždi spremna na agresiju, pa i osvetu. Ono što je možda najvažnije, usprkos svim sranjima koja su joj se u životu izdogađala i koja je i sama počinila - ona ni u jednom trenutku ne pristaje na, tipično “žensku”, ulogu žrtve - objašnjava Simić.
Dodaje kako ne čudi pritom da je Liz rođena u Švedskoj, zemlji koja je žensko pravo glasa prepoznala još u 18. stoljeću i koja je “danas rijedak primjer sjajne nacionalne rodne politike.”
Priča kaže da je Larssonu kao prauzor za Lisbeth poslužila Pipi Duga Čarapa, što je i sam izjavio u jedinom intervjuu obrazlažući kako je pokušavao odgovoriti na pitanja: Kakva bi Pipi bila danas? Kakva bi bila da je odrasla? Što bi pričala? Kako bi izgledala? Kao sociopatkinja? Kao odraslo hiperaktivno dijete?
Reference na poznato djelo Astrid Lindgren doista su rasute po cijeloj trilogiji, ali možda je teško povezati Lisbeth i Pipi, osim konteksta u kojemu su stvorene.
Sanja Sarnavka, aktivistica iz udruge B.a.B.e., govoreći o Lisbeth tako ističe: - Lik Lisbeth moguće je zamisliti samo u kulturi u kojoj je stvorena Pipi Duga Čarapa. Književnost uvijek korespondira sa stvarnošću, na nju utječe iskustvo i kontekst neke sredine, a to se odnosi i na SF i na krimiće. U tom smislu, Lisbeth je doista mogla nastati samo u Skandinaviji. Ne kažem da nije bilo pokušaja stvaranja takvih likova u popularnoj kulturi, ali pogledajmo, primjerice, film GI Jane - junakinja tog filma je prihvaćena tek kad se počinje ponašati kao muškarac, kad prestane gubiti karakteristike svog roda. Ili, Lara Croft - lik koji je u potpunosti lišen emocija i zapravo je svejedno je li muškarac ili žena; za nju je važno samo da vješto ubija. O našoj produkciji da i ne govorimo: u seriji “Larin izbor” jedan od likova je muškarac koji će bez problema udariti ženu, a to se neće ni tematizirati. Štoviše, dvije će se žene boriti za njega. Sve to šalje poruke. Ukratko, ja mislim da je Lisbeth naprosto fantastična i jedinstvena jer pokazuje da je moguće biti drugačija i biti moćna i ostati žena.
Redatelj Dalibor Matanić Lisbeth vidi, pak, kao “ljudski izbljuvak vremena”.
- Ona je neoheroina koja je proizvod moderne tehnologije i urbanog života. Koncipirana je da bude potpuno suprotna glavnom muškom junaku romantičarski zamišljenom. U serijalu se razračunava sa zločinom iz prošlosti, što se može i interpretirati kao razračun suvremenog svijeta s prošlošću.
Plamen revolucije
U tom smislu možda će i Lisbeth doista poslužiti kao novi model.
Riječima Mime Simić, preostaje nam samo vidjeti hoće li Fincherova verzija donijeti plamen ove revolucije i u Hollywood...
Hoće li Lisbeth, jedna književna kreacija, dati svoj prilog emancipaciji svijeta ili će poslužiti tek kao uzor djevojkama za punkerski cyber-gothic modni stil koji će vladati na ulicama ove sezone.