"Idemo idemo" spada u one filmove za koje nije jasno kakvim su se živim čudom pojavili u hrvatskim kinima. Ali, srećom da jest, jer film je slatkiš, prava filmofilska divota.
Junak "C'monC'mon" je srednjovječni antropolog (Phoenix) koji unutar istraživačkog projekta putuje Amerikom i intervjuira milenijalce. Jednog dana telefonom nazove sestru s kojom neko vrijeme ima zahlađen odnos. Sestra (Hoffmann) je u neprilici: ocu njenog djeteta razgorio se bipolarni sindrom, mora se pobrinuti za njega dok traje kriza, a nema joj tko pričuvati sina (Norman). Nećak tako padne na skrb stricu kojeg jedva poznaje. Dva neznanca-srodnika kreću na put onamo kamo strica vodi posao. Lunjaju od New Yorka do New Orleansa, a pri tom se jedan drugom postupno uvlače pod kožu.
"Idemo idemo" film je koji je naoko izgrađen ni oko čega. Ali, iz tog ničeg iskristaliziralo se malo emocionalno čudo. Film koji naoko nema dramaturgiju blagom vas rukom vodi prema melodramskom klimaksu dostojnom papirnih maramica.
Phoenix je uobičajeno sjajan. Manje poznata Gaby Hoffmann ugodno je otkriće. Pak, film se sav vrti oko šarmantnog dječaka-glumca Woodya Normana koji svojim šarmom, fotogeničnošću i hiperaktivnom šašavošću zarazi gledatelja. Vrijedi spomenuti i crno-bijelu kameru Robbie Ryana, svojevrsni putopis urbanom Amerikom koja u filmu izgleda oronulo trećesvjetski, a opet glamurozno. Pravi filmofil ne smije zaobići ovaj nebrušeni biser.