Šezdeset i drugi pulski festival završio je bez iznenađenja. Film „Zvizdan“ Dalibora Matanića- kojeg se nakon canneskog uspjeha i na neviđeno smatralo favoritom- osvojio je očekivano Veliku Zlatnu arenu za najbolji film, a ako postoji nešto što je u odlukama pulskog žirija iznenađujuće, onda je to jedino izrazitost Matanićeve pobjede. “Zvizdan” je od međunarodnog peteročlanog žirija dobio čak šest službenih nagrada, uključujući onu za najbolji film, režiju, te tri od četiri glumačke, pa je u izjednačenoj konkurenciji rivale ostavio daleko iza sebe.
“Ti mene nosiš” Ivone Juke osvojio je tri Zlatne arene (među ostalim, i za kameru i glazbu), “Imena višnje” Branka Schmidta nagrađena su za scenarij, a najveći je gubitnik diobe nagrada film “Takva su pravila” Ognjena Sviličića. Taj vrlo dobri film koji je među ostalim nagrađen i u Veneciji osvojio je samo nagrade za najbolju mušku ulogu ( Emir Hadžihafizbegović) i scenografiju. Ako se međunarodnom žiriju išta može prigovoriti, može se to što je premalo nagradio ovaj vrlo dobri film, za moj ukus jedan od dva ravnopravno najbolja na festivalu.
Zasebno dokumentarci
U oštroj konkurenciji prilično dobrog igranog programa, dokumentarci uvršteni u službenu selekciju nisu dobili ni jednu jedinu nagradu. Još uoči festivala bilo je mnogo primjedbi na odluku pulske direkcije da u glavni program uvrsti i duge dokumentarce. Na tu programsku odluku bilo je gunđanja, premda mnogi nacionalni festivali to rade. Gunđanja će sada biti još više, jer se čak ni dobra dokumentarna selekcija u kojoj je i jedan doista klasni film (“Goli”) nije uspjela nametnuti da u Puli dobije makar jednu nagradu. Stoga je možda u pravu jedan od članova žirija- podselektor Berlina Nijemac Bernd Buder- koji se sugerirao da, ako ova koncepcija ostane, dokumentarci dobiju i zasebnu nagradu.
Nakon dodjele nagrada razgovarao sam s Buderom, koji kao berlinski skaut godinama prati balkanske kinematografije, te je razmjerno često dolazio u Pulu.
Stid zbog pompoznosti
I on se složio s mojim mišljenjem da je ovogodišnji pulska nacionalna selekcija najbolja koju pamti dugo unatrag te da je u njoj bilo pet ili šest filmova koji bi komforno pobijedili na većini pulskih festivala u posljednje dvije dekade.
S jakim domaćim programima, i pulski je festival svojom grandioznom scenografijom i formom velikog festivala najednom dobio nešto više smisla. Tijekom posljednjih desetljeća, Pula je mijenjala direktore i selektore, koncepcije, formate, a stvari nisu sjedale na svoje mjesto. Festival je izgledao kao raskošni set porculanskog posuđa u kojem vam je netko poslužio kruha, parizera i sira. Godinama je Pula bila raskošni, predimenzionirani pakung u kojem je bilo premalo sadržaja. Sva ta grandeca - naime- temeljila bi se na šest ili sedam lokalnih filmova od kojih bi četiri bila grozna, dva pristojno osrednja, a jedan dobar. U takvim okolnostima, Pula je stalno i neizbježno ostavljala dojam provincijske pompoznosti, te (bar mene) navodila na stid.
Starinska scenografija
Po pakiranju, i ovogodišnja je Pula bila takva, starinski ceremonijalna. Sve je opet bilo tu, i crveni tepih, i vatromet, i himna, i izaslanik predsjednice, baš kao da je 1970. Ali, s ovogodišnjih 14 filmova u glavnom programu od kojih je bar 6-7 bilo dobrih, a četiri jako dobra (“Zvizdan”, “Takva su pravila”, “Goli”, “Ničije dete”), odjednom i grandiozna Vespazijanova scenografija, te izvanjska forma velikog festivala imaju više smisla.
Arena je bila puna, po gradu se opet pričalo o filmu, predavanja i radionice privukli su mlađe profesionalce, pa niste imali dojam da je u Pulu došao onaj tko baš neizbježno mora, kao da ide na vojnu vježbu. Odjednom, čovjek shvati da Pulu ne mogu spasiti ni promjene direkcije, ni koncepta, ni termina, ni stalna organizacijska pospremanja. Ona će kao festival provcasti bude li imala stalno 15 domaćih filmova, od kojih 5 ili 6 dobrih (kao što je imala u doba dok je bila jugoslavenski festival. Problem je samo to što Pula kao festival na tu činjenicu nema nikakav utjecaj - niti će ikada imati.