StoryEditor
RTL DIREKT

PIŠE TOMISLAV ČADEŽ Zoran Šprajc moralizira kao pravdenik. Želi li u politiku? Otkako se vratio s bolovanja, kao da se nije snašao kako bi mogao

 
Zoran Šprajc
 Promo RTL

Čim nam je bolje, mora nam biti gore, takav je naš, rekao bih, mentalitet. Pogotovo kad se izbjegne najgore. Naime, da su stvari pošle doista u klinac kad je posrijedi epidemija koronavirusa, onda bi se i Andrija Jarak javljao iz - vlastitog doma. Ovako, srećom, Jarak je i dalje potencijalno pred vratima svakog političara. Sumnjam da bi izvrsnu dramu dao i iz svoje kuhinje, možda i bi, ali ne bi mu bilo lako i morao bi nešto, ne znamo što, promijeniti...

Zorana Šprajca zavoljeli smo prije svega zato što je suptilan i što ne gnjavi. Manje je više, bila je njegova dugogodišnja formula za uspjeh. Kratko i efektno ubosti koga od moćnika bijaše njegovo glavno oružje, onako, tobože usput. S vremenom je te verbalne žaoke proširio u blic-komentare, koji su također bili televizični.

Međutim, otkako se vratio s bolovanja, kao da se nije snašao kako bi mogao. Kako sad radi četvrtkom - nije televizično. Zoran Šprajc izgleda, istina, bolje, urednije, vidi se da se pobrinuo za svoje zdravlje, ali postao je pomalo dosadan. Više dakle ne radi emisiju u dnevnom, negoli u tjednom ritmu. Pojaviti se na malom ekranu jednom tjedno očito mu dakle pridonosi zdravstvenoj ravnoteži, koja je najvažnija, jer sad posao od njega ne ište svakodnevni stres paljenja crvene lampice na kameri, ali ga, čini se, taj nov ritam pojavljivanja i frustrira.

Razumijem ga. To je isto kao da mene, dnevnog novinara, odjednom zapadne da pišem svega jedan tekst tjedno. Možda bih i ja bio odviše opširan, u sve zapleten, jer bih imao potrebu da naguram u jedan tekst sve dojmove i informacije koje inače rasporedim u njih sedam-osam. To što se sad Šprajc pojavljuje jednom tjedno a ne pet puta, ne znači da u taj jedan put mora pričati pet puta više i uvesti u igru pet puta više motiva.

Njegov komentar o ukidanju protuepidemijskih mjera, postupcima Vlade, predstojećim izborima, bijaše zamoran, monoton, predvidiv, a čitao ga je, do u beskonačnost, s blesimetra umjetno ubrzanim ritmom, nekakvim napetim, neprirodnim tonom, pomalo i prijetećim te kao da se, u ime nove ozbiljnosti, lišio smiješka i jednoga, rekao bih, lirskog humora s primjesama pučkog.

Sada Šprajc grmi kao kakav pravednik te ostavlja dojam da pretjerano moralizira a ne se zaista interesira za problem. Mjesto da oduzima, on zbraja. Donekle takav njegov nastup i plaši svojom pretjeranom ozbiljnošću. I same teze koje Šprajc iznosi postaju mutne, pa i sporne, jer se daju kao moralističke istine, a ne kao informacije.

Današnji gledatelj, osobito mlađi, upravo nesvjesno odustaje od slušanja takvog glasa, pogotovo ako je i njegov nositelj ozbiljan i na stanovit način svečano ukočen.

Šprajc sad pomalo ostavlja dojam kao da i sam kani ući u politiku, toliko pravednički zvuči njegov nastup.

Bilo kako bilo, ako želi zadržati publiku, neka makar razlomi taj svoj uvodni komentar na više sekvenci, a ako ne, neka ga, pobogu, skrati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:44