Ion B. Ion - glavni junak filma “Počasna medalja” - čovjek je u kasnim sedamdesetim godinama koji je u životu napravio puno pogrešaka. Bio je u partiji. Pristao na suradnju s policijom. Glasao za nacionaliste.
Nesretan stari čovjek
Ali - najgore od svega, spriječio je svog sina da ilegalno emigrira tako što ga je špijao vlastima. Ion je stoga nesre- tan stari čovjek s kojim sin ne razgovara, a žena ga jedva podnosi. Sve dok jednoga dana poštom ne dobije obavijest: predsjednik će mu uručiti medalju za podvig iz Drugog svjetskog rata. Podvig kojeg se on niti ne sjeća!
Spomenuti gospodin Ion junak je rumunjskog filma “Počasna medalja” redatelja Calina Netzera, filma koji je u utorak prikazan u glavnoj konkurenciji Zagreb Film Festivala, ujedno i najboljeg filma od četiri koja smo dosad vidjeli u dugometražnom programu. Već smo pomalo dosadni kad upozoravamo na stalno nove sjajne naslove iz Bukurešta, ali rumunjska serija kao da nikako ne namjerava prestati.
Rumunjski novoi val
“Počasna medalja” novo je djelo u toj seriji, film koji ima neke karakteristike rumunjskog novog vala (duge kadrove, razrađenu mizanscenu), ali i film koji će biti zanimljiv i onima kojima je bukureštanski hiperminimalizam dosad bio teško gledljiv. Netzerov film ima humora, ima sentimenta, a što je najvažnije, nama - također Istočnim Europljanima - beskrajno je prepoznatljiv.
Pritom nije samo riječ o tome da su nam prepoznatljiva postkomunistička “opća mjesta” kao što su neljubazni činovnici, dugovi za pričuvu i problemi s toplanom. Mnogo je važnije to što je središnja tema Netzerova filma ujedno i velika istočnoeuropska (a pogotovo hrvatska) tema, a to je vječno prekrajanje biografija i kuburenje s prošlošću čiji kosturi iz ormara imaju neugodan običaj da iskaču kad ih ne zoveš.
Potraga za uzorima
Netzerova “Počasna medalja” najbolji je dugometražni film konkurencije, no i ostali dosad viđeni bili su dobri. Publiku je vjerojatno najviše zabavio novozelandski “Boy”, film maorskog režisera Taike Waititija kojemu je 2007. na ZFF-u prikazan film “Orao protiv morskog psa”. Ambijentiran u siromašno, primorsko maorsko selo ranih 80-ih, film se bavi dječakom koji odrasta uz baku jer mu je otac u zatvoru. Dječaku - koji je opsjednut Michaelom Jacksonom - život se promijeni kad otac jednom bane na vrata s dvojicom zatvorskih drugova.
Tada kreće dobro poznata priča o muškoj potrazi za uzorima i fascinaciji barabama, priča koju Waititi pripovijeda duhovito i svježe.
U glavnom programu prikazan je i film “Izmišljene ljubavi”, drugi naslov kvebečkog “čuda od djeteta” Xaviera Dolana koji je kao tinejdžer snimio prvijenac “Ubio sam svoju majku”, s njim došao do Cannesa, ali i pobijedio na ZFF-u.
Fatalni student
“Izmišljene ljubavi” film je o Francisu (glumi ga sam Dolan) i Mary (M. Chokri), dvoje najboljih prijatelja koji se zaljube u istu osobu - caravaggiovski ljepuškastog, narcisoidnog studenta filozofije Nicka. Kao što je radio i u “Ubio sam svoju majku”, i ovdje Dolan zapravo 100 minuta filma gradi tako što bolerovski varira jedno te isto, a razlog zašto to nije dosadno jest Dolanov stilski dar. “Izmišljene ljubavi” su - kako je napisao jedan američki kritičar - doista “trijumf forme nad sadržajem”.