S Ivom Štivičićem, filmskim scenaristom i dramskim piscem, koji je u srijedu proglašen počasnim članom Društva hrvatskih filmskih redatelja, sjela sam dan prije u predvorje Kina Europa. "Balkan", ispravlja me. Dobro, ništa lakše. A i nigdje pogodnije za razgovor. Kino Balkan nije kultno mjesto samo današnjeg alternativnog (ajde, premda...) kulturnjačkog mlađeg Zagreba. Tu smo samo 20 koraka udaljeni od zgrade bivšeg Studentskog lista u kojem je Štivičić počeo raditi krajem 50-ih. Glavni urednik bio je Davor Šošić, pa Ante Marin, pa Stipe Šuvar... oni su odlazili na nova promaknuća, a novinari ostajali i svojim honorarima ručali i večerali u menzi.
Tu je Štivičić napisao svoje prve tri drame; navečer, kad bi otišli urednici, ostajali bi on i Nedjeljko Dragić, bilo je fino, toplo, spavali su tko na kauču, tko na dvije fotelje. Na televiziju je prešao 1958., kad je Ivo Bojanić pitao Marina ima li koga tko voli film i kazalište, trebaju mu takvi ljudi, a ovaj mu je rekao - jednog imam sigurno, to ti je Štiva...
Sjećanja Ive Štivičića golema su, bujna, neukrotiva, prestižu jedno drugo, nije ih lako kontrolirati i nije ga lako intervjuirati, nabolje bi bi bilo pustiti ga da priča... Ipak, što mu znači počasno članstvo u Društvu hrvatskih filmskih redatelja, moram pitati.
Pješačio iz sela do kina
"To da i hoću-neću aktiviram memoriju, da se sjetim redatelja s kojima sam sjedio, pričao, pijuckao... Posljednji od njih je Stipe Delić, osjećao sam nepravdu koju su mu nanijeli neki ljudi od moći koji su određivali tko će režirati i s koliko para. On je poslije grandiozne 'Neretve' režirao 'Sutjesku', epizode nekih serija, ali svi su ostali uskraćeni za zadnji film koji je napravio, 'Roko i Cicibela' po Smoji, s Borisom Dvornikom i Semkom Sokolović-Bertok. Čudesan film, kad je na komemoraciji 1978. projiciran, ljudi su ostali zapanjeni. Do tada, svaki sam dan bio u Društvu filmskih radnika, od tada nisam više kročio onamo. Tamo je dolazio i filmski skladatelj Živan Cvitković, često s riječima: 'Našao sam jednu staru!' Radio je puno filmova i serija, pa i moje 'Putovanje u Vučjak', pronašao mnogo napjeva, pjesama riječi, zaboravljenih domobranskih pjesama s bojišnica, tužnih i elegičnih..."
Ivo Štivičić iz sela je Rešetara pokraj Nove Gradiške, ali gotovo svaki dan gledao je neki film jer bi ujutro otpješačio dva i pol kilometra u gimnaziju u Gradiški, vratio se kući, učio, pomogao ocu što je trebalo, a navečer opet pješice u Gradišku - u kino. "Pogotovo kad se rodila prva pubertetska neukrotiva ljubav, išao sam bez obzira na led i snijeg, gazio svoj put iz Pilća šora u Rešetarima. Nekad nas je ondje bilo osam kuća Štivičića, danas nema nijedne... rasuli smo se. Ondje je moja majka uzgajala ruže, tulipane, a časne sestre su dolazile iz Gradiške po to cvijeće da ukrase oltar. Tamo sam se i upoznao s jednim svećenikom, koji je poslije mirovinu provodio u Zagrebu, sjeli bismo na Dolcu i pričali. Rekao mi je: 'Dobra ti je drama 'Treba zaklati pijetla', ali ne valja naslov, jer nigdje i nikad ne valja riječ 'zaklati', i ja sam je za sljedeću izvedbu, u Novom Sadu, prekrstio u 'Pijana noć 1943.', anticipirao sam dakle našu izvedbu Krležine proze 'Pijana noć 1918.' na Brijunima u Teatru Ulysses 2007., a ona je točno ono što mi danas jesmo: pijemo, lažemo, krademo, varamo, ubijamo..."
Priče o usamljenicima
Dolaskom na televiziju ukazala se mogućnost da njegovi scenariji "Oblaci nad Vučjakom", "Čovjek u crvenim cipelama" budu emitirani, uživo, kao televizijski filmovi. Već je bio adaptirao i "Svadbu" Mihajla Lalića, crnogorskog pisca, koja se bavila pitanjem usamljenika. "Na kraju se ispostavilo da su sve moje priče priče o usamljenicima, tako je glavni lik Tadija Čemerkić usamljenik, glavni lik 'Svadbe' koju je Televizija Zagreb emitirala uživo, gledala ju je čitava Jugoslavija."
Amblematska serija Ive Štivičića "Kuda idu divlje svinje" ovih dana doživljava završetak tko zna već kojeg po redu emitiranja na televiziji, a prošle je godine anketom među kulturnjacima proglašena najboljom domaćom TV serijom. "Ja mislim da uvijek ima bolje, pa i bolje serije od 'Divljih svinja', ali pustimo sada skromnost... Anka Berus je jednom provirila iz svoga automobila i zaustavila me na cesti da navratim do nje, da bi sa mnom nešto razgovarala. A bila je pojam diskretne moći, nigdje se nije pojavljivala, a mene je tako presjekla zato što je htjela jednu seriju o Desetom partizanskom korpusu, kojemu je Zagreb bio domicilni grad. To je bilo '85., '86., stvari su već pucale, osjećalo se... Fabulu je u potpunosti ostavila meni, ali je rekla - neka bude barem jedna trećina 'Divljih svinja'. U to smo vrijeme nekim povodom išli u Lenjingrad, išla je i ona, već je bila bolesna, a ja sam je pitao - što je mislila pod tim 'jedna trećina Divljih svinja'? A ona je rekla, onako konspirativno, partizanski, oko sebe se okrećući: 'Ivo, to je serija u kojoj Partija ne dirigira junakom. Nije ga namjestila, njime ne raspolaže, nije partijski čovjek, a publika, narod ga voli...'"
Da nije bilo Vrdoljaka...
Kad je Antun Vrdoljak 1991. postao direktor Televizije, Štivičićevi kolege po struci molili su ga da bude predsjednik sindikata. "Daj, Štiva, ti ga poznaješ, posmjenjivat će nas sve." Štivičić je razgovarao s Vrdoljakom koji ga je postavio za direktora kulturnog programa, a imao je i neke emisije. "Da on to nije napravio, pitanje je bismo li mi danas ovdje razgovarali", kaže Štivičić. "On je otišao, ja sam imao s kasnijim direktorima problema sve do Ivice Mudrinića. Jednom sam kod Stankovića rekao za Vrdoljaka da je bio kukavica, ali danas mislim da nije. Trebalo je postaviti mene za urednika, znalo se da ne šutim..."
Od 2000. do danas Štivičić je radio s Teatrom Ulysses, dramatizirao je Krležinu prozu "Pijana noć 1918", zatim je napisao "Shakespearea u Kremlju" o fenomenu straha, straha kao društvene pojave za "koju si sretan da postoji jer ti ona određuje sve što ti treba, strelica lijevo, strelica desno, može, stop, ne može, dakle, ljudi su sretni kad ne moraju razmišljati".
"No, ne treba biti skeptičan, evo sad smo sreli Marinu Vujčić, udovicu pisca Borislava Vujčića, koja je nekad nama na Brijunima vrijedno prepisivala tekstove, a prometnula se u spisateljicu par excellence, sin joj je Borna Vujičić, mladi daroviti pisac, kad mu se rečenica oslobodi didaskaličnosti, bit će dobar dramski pisac. Odlično je postavljena Krležina drama 'U agoniji' na Sceni Ribnjak, vidi se kakav je prvorazredni dramski pisac Krleža, a kako Stazić sjajno igra tog pijanca Lenbacha, a Nelu Kocsis, čiju erotičnost u Gavelli preeksponiraju, ovdje su suspregli... sjajna Laura i briljantni Ozren Grabarić."