Od 15. siječnja u 9 uvečer na Prvom programu HRT-a počinje emitiranje treće sezone serije “Počivali u miru”, koja ima deset jednosatnih nastavaka. Dostatan razlog da si rezervirate taj termin za provod uz televizor, a ako baš i propustite poneku epizodu, valjda će vam biti dostupna na usluzi HRTi.
“Počivali u miru” uistinu zavređuje pažnju. Prva sezona je nakon duljeg odgađanja krenula u program početkom 2013. i poprilično nas iznenadila sadržajem. U okvirnoj priči mlada novinarka Lucija Car (Judita Franković) stigla je po zadatku u zatvor Vukovščak koji je pred likvidacijom, a u tamošnjem dvorištu nalazi hrpu grobova ljudi o kojima se ništa ne zna. Ne preostaje joj drugo nego obratiti se za pomoć bivšem zatvorskom čuvaru Martinu Strugaru (Miodrag Krivokapić), koji joj nevoljko postaje saveznik, a i Lucija ima problema jer u njezinoj redakciji nikoga ne zanima priča o tamnoj strani Vukovščaka. Tamo su, naime, ljudi stradavali zato što su se nekome zamjerili, zato što su se naivno pokušavali osvetiti društvu, a ponekad i zbog krive nacionalne pripadnosti. Kako Lucija uz Martinovu pomoć dolazi do dosjea onih koji sada počivaju u miru, tako se u svakoj epizodi - bar u većem dijelu serije - otkrivaju nevjerojatne priče, pogotovo šokantne kad su u pitanju ideološki standardi naših televizijskih produkcija. Seciralo se tu ne samo razdoblje tranzicije nego i socijalizma, a dospjeti u zatvor tijekom devedesetih činilo se nečim najstrašnijim što vas može zadesiti. Nema tu govora o pravdi i krivdi, više nedaći koja se na vas sručila a da niste to ničim zaslužili.
Pretjerane kontroverze
Serija nije izazvala pretjerane kontroverze, ipak je novi milenij jamčio da se mnogo toga promijenilo od razdoblja devedesetih, no pobudila je poprilično zanimanje i odlično je primljena na međunarodnom televizijskom festivalu u Seoulu. Tamo su svjetska prava prodana švedskoj kompaniji Ecco Rights, što se činilo odličnim, jer je ta nagovorila američki Lionsgate Television (producirali su između ostalog i sjajne “Momke s Madisona”) da otkupi format za eventualni američki prepravak. Od toga u međuvremenu nije bilo ništa, no budući da je poznato da na stotine takvih svjetskih serija uđe u holivudske televizijske radionice i tek jedna desetina (a možda i manje) završi kao “Domovina” (američka verzija izraelske serije “Ratni zarobljenik”), već i sama činjenica da su se Amerikanci zainteresirali za hrvatski proizvod predstavljala je zamjeran uspjeh.
Živopisna Istra
Kompanija Ring Produkcija koju vodi Dario Vince, nekadašnji kreativni direktor prestižne marketinške agencije Digitel, u međuvremenu je proizvela i drugu sezonu, koja je imala dvije epizode manje, ukupno deset. Dok su prvu sezonu zajedno režirali Goran Rukavina i Kristijan Milić (svaki je preuzeo određen broj epizoda), drugu je u cijelosti napravio Goran Dukić, diplomac zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, kojega i danas pamte po njegovom briljantnom kratkom igranom filmu “Mirta uči statistiku”, koji se sredinom devedesetih otisnuo u Ameriku i tamo u nezavisnoj produkciji uspio napraviti fantastičnu komediju “Pizzerija Kamikaze” s prilično respektabilnom glumačkom postavom (u njoj je bio i Tom Waits). Novi poslovi tamo ga baš nisu obasipali, teško je zaokružiti budžet idućeg filma, pa čak i kad ti prvijenac hvale, tako da mu je Vinceova ponuda došla u pravi trenutak.
Novina je što više nije bilo vremenskih preskoka između sadašnjosti i prošlosti (odnosno - nešto malo), dok je radnja bila linearna i nije se odigravala u Zagrebu i okolici nego u živopisnoj Istri. Tamo je Lucija Car poslana na novi zadatak, mora napisati reportažu o kultu, tj. vjerskoj sekti koja prinosi na svoj oltar ljudske žrtve.
Ovaj put nema uz nju pouzdanog Martina Strugara, on je umro na kraju prve sezone, ali se kraj poduzetne novinarke vrlo brzo našao simpatični policajac Romano Soršak (Goran Navojec), a čini se da i Mate Šušnjara (Dragan Despot), bivši udbaš, nije takav crni vrag kakvim se činio u početku. Neposlušnu Luciju brzo prestane zanimati reportaža o kultu (iako je očito da taj postoji), više je intrigira priča o tvornici azbesta u kojoj navodno truju radnike i oko koje se isprepleću interesi visoke politike. To je već nešto o čemu se isplati praviti reportažu, što naravno njezine zagrebačke nalogodavce dovodi do bijesa. Osim toga, ispada da su gotovo sve procjene koje je Lucija u početku donijela bile krive i da je ovaj put u većoj opasnosti no što je ikad bila.
I druga sezona izazvala je popriličnu pažnju stranih kupaca, ali Ring produkcija je na iskustvu prve sezone već dosta toga naučila. Njihov švedski distributer isprva je vrlo dobro gurao “Počivale u miru”, međutim, ispostavilo se da je u međuvremenu otkrio svijet turskih sapunica i da ga je sve drugo prestalo interesirati.
Rat kompanija
Prodao je našu seriju belgijskoj televiziji, gdje je bilo i neočekivanih gledatelja, na primjer, jedan je španjolski novinar na svom blogu povlačio paralele između španjolske povijesti i hrvatske tranzicije i došao do nevjerojatnih podudarnosti. Ipak, važnije je što ju je tamo vjerojatno vidio Walter Iuzzolino, urednik usluge Walter Presents na BBC4, koja emitira zanimljive serije koje morate gledati s podnaslovima jer nisu na engleskom, i otkupio je za svoj program: njegovoj odluci pridonijela je i informacija da je snimljena i druga sezona, koja je po njegovoj ocjeni još atraktivnija jer se odigrava u nevjerojatno ekspresivnim istarskim krajolicima i ima elemente okultnog. Walter Presents je lani lansiran i u Americi, gdje tržište nije lako jer se rat među velikim streaming kompanijama upravo razbuktao, pa je za svaku pohvalu što je tamo “Počivali u miru”, i to obje sezone, uvijek među pet prvoplasiranih trilera (neko je vrijeme bio čak treći).
Tek će ove godine serija u njegov program u Velikoj Britaniji pa ćemo vidjeti kako će reagirati Iuzzolinova domaća publika.
Treća se sezona upravo završava, Vince je zadovoljan terminom na HRT-u, a i produkcijskim uvjetima. Prvi put su radili bez prevelikih stresova, nisu morali vlastitim novcem krpati pojedine epizode, sve što im je trebalo to su i dobili, čak i tipove automobila koje voze pojedini protagonisti.
Jedan krivi korak
On je zadržao poziciju showrunnera (dugo smo odvagivali koja bi naša riječ odgovarala tom izrazu za čovjeka koji u holivudskim serijama donosi odluke po kreativnim pitanjima, ali se nismo ni za jednu mogli odlučiti), scenarij je napisao sa Sašom Podgorelcem po sistemu američkog writer’s rooma (dvoje ili troje pisaca uređuje jednu scenu dok svi njome nisu zadovoljni), a redatelj je Goran Rukavina, koji je od samog početka u tom projektu, jedino je propustio drugu sezonu.
Na izvjestan način ovo je najprovokativnija sezona. Koliko god subverzivna, prva se referirala na devedesete i na ranija razdoblja, druga se preselila u Istru i donekle odmakla od centara moći, dok je treća u samom njihovom središtu. Uostalom, tko su protagonisti? General Josip Koretić (Dejan Aćimović) koji je čin stekao u ratu, no to je iskoristio za stvaranje poslovnog carstva, i to flaširane vode. Imate dojam da će u trenu likvidirati svakoga tko mu zasmeta u ostvarivanju njegovih planova.
Tu je i Vjeran Bedrica (Sreten Mokrović), Dalmatinac bez osobitog zaleđa, koji je vlastitom spretnošću najprije postao vlasnik televizije, a zatim i news portala, međutim, sve se to polako raspada, uostalom kao i njegovo zdravlje. Njegova kći Nevena (Katarina Strahinić), prvakinja Hrvatske u umjetničkom klizanju, stradala je prije pet godina, navodno je u pitanju samoubojstvo, ali možda su krive i očeve poslovne makinacije koje mnogima nisu bile po volji. Naposljetku, među moćnicima koji nisu svjesni što su napravili pogrešno je i Nikica Stančec (Damir Šaban), sudac Vrhovnog suda: jedan krivi korak koštao ga je obiteljske tragedije.
Dvostruki igrač
To je i zagonetka od koje u ovoj sezoni polazi Lucija Car. Svatko od trojice spomenutih izgubio je ne tako davno nekog bliskog i očito je da se ne radi o slučajnosti: netko ubija pripadnike zlatne mladeži, ali se ne zna zašto i hoće li se taj lanac nastaviti. Flashbackovi su dosta slobodno povezani s aktualnom radnjom, no ako vam to nije problem u stranim serijama, lako ćete se snaći i ovdje.
Glavni je problem što se Lucija svime time ne bi trebala baviti, razočarana istarskim iskustvom u kojem se njen dragi Romano pokazao kao dvostruki igrač, i to ne u njenu korist, postala je arhivarka na televiziji na kojoj je zaposlena i krati radno vrijeme tračevima s kolegicom s posla (Nina Erak). Sve istrage obavlja krajnje privatno, nastoji što više koristiti Internet, a što manje razgovarati sa svjedocima. Osim toga, potpuno se i promijenila. Po Vinceovu sudu, u prvoj sezoni ona je bila poput funkcije koja je povezivala ključne likove, nije bila junakinja od krvi i mesa, u drugoj sezoni nešto između djevojčice i dječaka, a tek je u trećoj stasala u pravu ženu koja koristi jarkocrveni ruž i atraktivnu odjeću. Judita Franković odlično je shvatila taj koncept i doima se neusporedivo ženstvenije nego u prve dvije sezone. Najzanimljivije je što je počela učiti borilačke vještine, već se snalazi u boksu, a trenera joj igra Slavko Štimac, koji nije izgubio ništa od svoje karizme.
Nije samo Lucija odustala od aktivnog novinarstva, njezina prijateljica Ines Polić (Nina Violić), za koju smo svojedobno ustvrdili da podsjeća na pokojnu Jasnu Babić, sada vodi kafić i očito je da o tom poslu ne zna previše. Lucija od nje informacije dobiva na kapaljku i nije sigurno je li sve što ona kaže ujedno provjereno.
Neugodna situacija
Mate Šušnjara se pak potpuno promijenio, spreman je surađivati s Lucijom, u prvim epizodama nosi dugu kosu i bradu i više podsjeća na beskućnika, no kad zatreba, pretvorit će se u pouzdanog, ušminkanog vozača koji izgleda kao da radi za mafiju. Na potonjem poslu mora surađivati sa Sepom (Mladen Vulić), ratnim drugom generala Koretića, koji je u neugodnoj situaciji jer pazi na njegovu koketnu kćer Bugu (Tena Nemet Brankov) i ne pada mu na pamet da s njom prijeđe granicu. Osobito je dobra međuigra Aćimovića i Vulića, dva vrlo jaka glumca, koji bi se suviše nametnuli u pojedinim scenama da na ovaj način ne kontroliraju jedan drugoga.
Pitam Vincea je li serija zasnovana na autentičnim događajima, ipak je i u nas bilo dosta sličnih slučajeva koji su do danas ostali neriješeni. Nipošto, dok je bio u Digitelu, upoznao je mnoštvo ljudi koji nalikuju njegovim junacima, društvenu kremu koja se preko noći obogatila, i upravo zato izbjegava bilo kakve podudarnosti. Serija je plod mašte, a to što stvarnost povremeno na nju podsjeća, to nije izravno.
Glazbeni iskorak
Sudeći po prve četiri epizode, treća sezona serije “Počivali u miru” bit će pravi televizijski događaj, odlično je napisana i glumljena, izvrsno snimljena (Darko Drinovac), produkcija je u svim aspektima prvorazredna, a novina je što se u nju ovaj put odlično uklopila i rock glazba. U prvoj sezoni ne baš ambiciozni soundtrack trebao je prikriti nedostatke produkcije, ali se prije činilo da je napravljen za neku sapunicu, druga je bila iskorak unaprijed zahvaljujući osebujnom istarskom glazbenom zvuku, a treća koristi pjesme grupe Pips, Chips & Videoclips. Vince je kontaktirao Dubravka Ivaniša Rippera, zanimalo ga je pod kojim bi uvjetima mogao koristiti motive njegove pjesme “K1”, no ispalo je da je taj veliki poklonik serije, gledao je obje sezone, i da bi mu bilo drago da se ovdje umetnu i njegovi drugi radovi. Rezultat je izvrstan pa se “Počivali u miru 3” može pohvaliti prvom uspjelom dramskom upotrebom rock soundtracka u nas.