POLIMAC PREPORUČUJE

Podmeće ljudima koji su joj nesimpatični, zlostavlja studente, a glumici koja ju glumi mogla bi donijeti Oscara

Cate Blanchett kao Lydia Tár u filmu Tár Todda Fielda

 Focus Features - Standard Film C/AFP/Profimedia
Lydia Tár komplicirana je osoba, sklona podmetanju onima koji joj nisu simpatični, njezin odnos prema studentima mogao bi se okarakterizirati kao zlostavljanje

Reklo bi se da je u ovoj vrlo nesigurnoj natjecateljskoj sezoni jedan Oscar gotovo zapečaćen, to je nagrada za najbolju žensku ulogu koja bi morala pripasti australskoj glumici Cate Blanchett za naslovnu ulogu u filmu “Tár”.

Ona već ima dva Oscara, jedan za sporednu ulogu u filmu Martina Scorsesea “Avijatičar” (u njemu je igrala Katharine Hepburn) i jedan za glavnu, u “Jasmine French” Woodyja Allena utjelovila je inačicu Blanche DuBois iz komada Tennesseeja Williamsa “Tramvaj zvan čežnja”.

To su samo Oscari, a kad bi se tome pribrojile nagrade BAFTA, Zlatni globusi i brojna priznanja svjetskih kritičarskih udruga, ispada da bi Australka u svome domu morala imati posebnu prostoriju u koju odlaže odličja.

”Tár” je prvi put prikazan lani na venecijanskom filmskom festivalu, gdje je glumica, naravno, pobrala glavno priznanje za žensku ulogu.

Nastanak filma nije baš bio jednostavan, režirao ga je po vlastitom scenariju Todd Field; svojedobno su ga više pamtili kao glumca, ali prva dva redateljska rada, triler “U spavaćoj sobi” (u nas su ga preveli pod naslovom “U zamci”) i romantična drama “Mala djeca”, bila su tako zapažena da je očito bilo da slijedi promjena karijere. Baš i ne, jer Field nikako da nađe odgovarajući projekt, a kad je napokon napisao “Tár”, ponudio ga je Cate Blanchett, jer ga je za nju i pisao, svjestan da će, ako ga ona odbije, morati odustati od filma. Zanimljivo je da je glumica imala posebnu strategiju čitanja scenarija, nikad se ne bi zalijetala, čitala bi pomalo, međutim “Tár” je svladala u jednom dahu i odmah pristala na ulogu.

Bio je to tek početak mukotrpnih priprema; junakinja Lydia Tár slavna je dirigentica i skladateljica, ali i profesorica u glazbenoj školi Julliard, pa se glumica odlučila pripremiti u svim tim disciplinama, dakako tek toliko da na ekranu djeluje profesionalno.

Njezina junakinja prva je žena koja je dirigirala Berlinskom filharmonijom, no tamo nisu mogli snimati jer je to ionako bila izmišljotina, nego im je posve dobro poslužila Dresdenska filharmonija.

Lydia Tár prilično je komplicirana osoba, sklona je podmetanju osobama koje joj baš nisu simpatične, njezin odnos prema studentima mogao bi se okarakterizirati kao zlostavljanje, a da nema Francesce Lentini (Noémie Merlant), njezine pomoćnice i bivše ljubavi, teško je da bi glazbeni pogon velike zvijezde tako dobro funkcionirao. Ona je u braku sa Sharon Goodnow (Nina Hoss), prvom violinisticom u orkestru, imaju usvojenu kćer Petru (Mila Bogojevic), naizgled bi joj život morao biti krajnje sređen, ali nije baš tako. Promjene u orkestru ovise o Lydijinim hirovima, što se najbolje vidi kad ona u ženskom toaletu upozna talentiranu rusku čelisticu Olgu Metkinu (Sophie Kauer) i počne slagati “križaljku” kako bi je ubacila pod svoju dirigentsku palicu. Francesca i Sharon zamjećuju da se nešto zbiva, a iz prethodnih iskustava svjesne su da se Lydia ponovno zaljubila.

Do završnice filma, koji traje skoro 160 minuta, štošta ćemo doznati, kakvo joj je pravo ime i odakle potječe, no dramski je to gotovo prvorazredan proizvod (nije bez razloga Todd Field dobio toliko nominacija za režiju i scenarij).

U novoj epizodi serijala Polimac preporučuje, kritičari Jutarnjeg lista Nenad Polimac i Damjan Raknić raspravljaju o fantastičnoj Cate Blanchett, svi slojevima Lydije Tár te maestralnoj režiji Todda Fielda.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2024 00:23