Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Brazil je uvelike bio kulturološka moda. Tih sedamdesetih, brazilska moda i zvuk bili su posvuda rašireni. Svijet je mrmljao "Djevojku iz Ipaneme", Jobimovi su hitovi prodrli u SAD i Europu, kroz niz fuzijskih suradnji bossa nova je postala globalni trend. Tih je godina upravo zamicalo zlatno razdoblje brazilskog nogometa. Od 1958. do 1970. Brazil je triput od četiri navrata bio nogometni prvak svijeta. Pobjeda 1970. bila je toliko uvjerljiva da je se držalo nenadmašnom. Sportski je svijet uzdizao brazilske čarobnjake s afrofrizurama poput Jairzinha ili Carlosa Alberta. Samo ime Brazila asociralo je na jarkožuto, zeleno, smaragdno. Brazil je asocirao na plažu, muziku, karneval i putenost. Ime zemlje asociralo je na slike sreće i užitka.
Ali realitet zemlje koja je stajala iza tog hedonističkog koktela bio je kudikamo tmurniji. Sredinom sedamdesetih Brazil je ulazio u drugo desetljeće vojne diktature. Još 1964. puč vojnih zapovjednika uz podršku SAD-a sasjekao je ionako slabašnu demokraciju i zemlju uveo u razdoblje vojne hunte dugo 21 godinu. Ta je vojna diktatura bila povezana s brojnim nedemokratskim praksama: cenzurom, hapšenjima, mučenjima i pogubljenjima bez presude. Mnogi slavni Brazilci, uključujući najvećeg nogometaša Pelea, iz konformizma su se ili straha prilagodili diktaturi i opsluživali je. Dio građanstva koji to nije učinio našao se na udaru ili su se morali dati u bijeg.
Zemlja hedonizma, nacija koja prema vani emanira radost, bila je tih sedamdesetih tmurno i nimalo radosno mjesto. A to paradoksalno dvojstvo polazište je jednog izvanrednog filma koji ovog tjedna stiže na hrvatski kinorepertoar. Riječ je o filmu koji se zbiva upravo u Brazilu kasnih sedamdesetih (preciznije, 1977). Iz filma pulsira sav onaj kolorit koji obično vezujemo za brazilske trope. A opet, film o kojem je riječ umočen je u represiju i strah, u njemu ljudski život ne vrijedi ni pljeve, a nasilje u svim svojim oblicima slijeva se na nas s ekrana.
Nominacije za Oscara
Film o kojem je riječ nosi naslov "O agente secreto" (Tajni agent) i rad je brazilskog redatelja Klebera Mendonçe Filha. Riječ je o filmu koji je premijerno prikazan u svibnju prošle godine na festivalu u Cannesu gdje je prema mnogim mišljenjima (uključujući ono autora ovog teksta) bio i najbolji film službenog programa. Film nije dobio Zlatnu palmu, ali je zato dobio nagradu za režiju i za najbolju ulogu, za glavnog glumca Wagnera Mouru. Ono što je brazilskom filmu uskratio canneski žiri obilato mu se vratilo u sezoni nagrada. "O agente secreto" osvojio je Zlatni globus za najbolji inozemni film, a Moura - koji u filmu glumi dvije uloge, oca i sina - iznenađujuće je osvojio glumački Globus ispred Joela Edgertona, Oscara Isaaca i Dwaynea Johnsona. A sjajna sezona nagrada za "Tajnog agenta" zaokružena je u četvrtak i nominacijama za Oscara.
Ovakav prodor u srednju struju pomalo je neočekivan ishod za redatelja kao što je Mendonça Filho. Jer ovaj 58-godišnjak bio je i dosad cijenjeni, ali izrazito intelektualistički redatelj kojeg su ponajviše voljeli festivali. Mendonça (rođen 1968) bivši je filmski kritičar koji se praktičnog bavljenja filmom latio kao zreo čovjek, a debitantski film snimio u 44. godini. On pripada trenutačno najinteresantnijem krugu brazilskih filmaša, koji ne potječu iz najvećih gradova i s razvijenijeg brazilskog juga. Slično kao i Karim Ainouz ili Caca Diegues, Filho potječe s vrućeg, ekvatorijalnog sjevera - preciznije, iz grada Recife u državi Pernambuco. Kao izrazito politički redatelj, u filmovima se često bavi pitanjima urbanizma, prostorne pravde, održivosti i prava na resurse. Pažnju je na sebe skrenuo 2012. polueksperimentalnom mozaičkom dramom "Zvukovi iz susjedstva", u kojoj prvi put tematizira pitanje urbanog razvoja i gradogradnje. Godine 2016. u Cannesu je privukao pažnju dramom "Aquarius", u kojoj je oživio karijeru gotovo zaboravljene brazilske zvijezde osamdesetih Sonie Brage. U "Aquariusu" Braga glumi staricu koja sama živi u trošnoj kući na prestižnoj lokaciji uz plažu u skupom kvartu Recifea Boam Viagem. Kako ustrajno odbija snubljenja polumafijaških developera da im proda nekretninu, jedan se od njih domisli uvjerljivom "argumentu": u staričinu drvenu kuću podmetne termite. Termiti tako kod Filha postaju metafora predatorskog kapitalizma. Još je politički brutalniji bio Filhov naredni film, neovestern "Bacurau" (2019.). Ambijentiran u pustinjski, ruralni Pernambuco, film prati borbu žednih seljana da spriječe privatizaciju vodotoka koju sprovode inozemni investitori. Gazdu kapitalističkih predatora u filmu glumi legendarni njemački glumac Udo Kier. Kier će i u "Tajnom agentu" glumiti malu ulogu, koja će mu biti posljednja prije smrti u studenom 2025. Mendonça Filho je, ukratko, i prije "Tajnog agenta" bio implicitno cijenjeni redatelj, redatelj čvrstih političkih nazora, snažno ukorijenjen u vrlo specifičan geografski prostor brazilskog ekvatorijalnog sjeveroistoka. Ipak, nikad prije "Tajnog agenta" nije radio film epohe. Nikad nije radio film velikog budžeta s obiljem računarski generičke slike. Nikad nije radio žanrovski film. Sada je snimio špijunski triler s nemalim europuding-budžetom koji se, s razlogom, pretvorio u jedan od filmova godine.
Dvostruki bijeg
"O agente secreto" zbiva se (opet) u redateljevu rodnom gradu Recifeu, godine 1977. Već prva, šokantna scena filma ocrtava vam da tadašnji Brazil, blago rečeno, nije normalna zemlja. Glavni junak Armando (Moura) zaustavlja se na pumpi da u svoju VW Bubu, ponosni proizvod tadašnjeg Brazila, natoči gorivo. Na tlu pokraj pumpe leži ljudski leš, a zaposlenik pumpe rastjeruje od trupla divlje pse. Junaku kaže da leš tu leži već drugi dan. Na pumpi se zaustavlja policijska ophodnja. Ali policajce mrtvac na tlu ne zanima ni najmanje. Zanimaju ih samo Armandovi dokumenti.
A Armando ima razloga da se boji policije. Jer on je čovjek u dvostrukom bijegu. Bježi od policije jer je politički opozicionar i jer mu prijeti utamničenje. No više od policije Armando se ima razloga bojati kapitalista. Zamjerio se visokom menadžeru naftne kompanije tako što je kao profesor ekspert iznio ekološku ekspertizu koja mu kvari posao. Stoga naftni menadžer šalje iz Sao Paula za Armandom dvojac plaćenih ubojica, očuha i posinka. Očuh je bivši oficir unutrašnjih poslova koji posvuda vuče stare policijske konce, pa tako i u Recifeu. Armando u Recife stiže s lažnim dokumentima. Pod lažnim imenom odsjeda u apartmanu stare Talijanke done Sebastiane (Tania Maria). Hostel done Sebastiane je nešto poput sigurne kuće za bjegunce. Ljudi koji su u hostelu odsjeli su ili politički disidenti, ili bjegunci, ili ilegalni izbjeglice iz Angole. Svi čekaju ili papire ili vezu za bijeg preko granice, a zajedničko im da je imaju lažne identitete, ne smiju govoriti o svojoj prošlosti niti jedan drugom znati pravo ime. Tako i Armanda sustanari poznaju kao Marcela, a pod tim imenom, Marcelo, počinje i raditi. Zaposli se preko veze kao arhivar u recifeskom odjelu za izdavanje dokumenata. Čovjek koji bježi pred policijom, ironično, najsigurniji je u zgradi policije.
No Armando/Marcelo ima svoju slabu točku, meko mjesto. Njegova slaba točka je ista kao i ona inženjera Novaka u velikom hrvatskom klasiku "Ne okreći se, sine" Branka Bauera. Bauerov Novak ne može izići iz ustaškog, okupiranog Zagreba a da ne izvuče sina. Tako je i s Armandom. On je udovac i ima sina o kojem se brinu baka i djed, operater u povijesnom recifeskom kinu Sao Luiz. Dječak odrasta bez oca u vrućoj projekcijskoj kabini, moleći didu da mu dopusti da vidi Spielbergove "Ralje". Armando krišom posjećuje sina, ali ne često, i oprezno, jer to nosi rizik da ga raskrinkaju. I doista, dvojica ubojica iz Sao Paula prvo uđu u trag djedu operateru, a onda potom preko njega i Armandu. Slijedi obračun koji će biti u pravom smislu riječi akcijski, ali bogme i krvav.
Cijelu Armandovu sudbinu trideset godina kasnije rekonstruiraju dvije studentice politologije. One preslušavaju trake svjedočenja disidenata koje su pribilježili ljudi iz neke vrste brazilskog Amnesty Internationala. Posjećuju Armandova sada odraslog sina (kojeg također glumi Moura). On je sada liječnik hematolog, radi u centru za transfuziju koji je smješten upravo u zgradi odavno propalog kina. Ali sin Fernando o ocu ne zna ništa. Memorija je popucala, muke i stradanje pali su u zaborav, drama jedne generacije ne zanima više nikoga, čak ni krvno povezane. Brazil je, ni prvi ni zadnji, odlučio da je najudobnije - zaboraviti.
Brazil sedamdesetih
Mendonçu Filha je očito zanimalo rekreirati što reljefnije Brazil sedamdesetih. Pritom se ta rekreacija ne svodi samo na političke okolnosti. Redatelj uz pomoć AI-a raskošno rekonstruira urbani pejzaž Recifea sedamdesetih: stare bulevare, mostove, automobile, kinematografe. Rekonstruira socijalne institucije tog doba, od dnevnih novina preko repertoara kina do sastajališta homoseksualaca. Produkcijski dizajn filma pravi je vatromet brazilskog retro šika epohe Pelea i bossa nove. Mendonça Filho stilski pastišira političke trilere sedamdesetih. Film vizualno i atmosferom jako nalikuje na ondašnje klasike Johna Boormana, Williama Friedkina, Coste Gavrasa, Sama Peckinpaha. Autor, na koncu, film obogaćuje i svom silom mjesnih urbanih legendi, od morskog psa ulovljenog s anonimnom ljudskog nogom u ždrijelu pa do urbane legende o "dlakavoj nozi" koja amputirana s tijela sama hoda i u parku spopada skrivene ljubavnike.
Sve to bogatstvo koje film baca pred nas naglašava temeljno, paradoksalno dvojstvo na kojem počiva Brazil sedamdesetih. Na ekranu mi gledamo prelijepo, sunčano mjesto šarmantnih ljudi i bogate, zanimljive kulture, mjesto koje zrači ugodom, hedonizmom, putenošću. Istodobno, to mjesto i to vrijeme poprište su nezamislive surovosti.
Jer život je u Brazilu i Recifeu sedamdesetih jeftin i ako nisi politički bjegunac. Filho tako u filmu donosi novinski naslov iz 1977. U gradu se, sasvim brazilski, upravo odvija karneval. Koji je te 1977., navodi se, "prošao mirno" - poginulo je "samo" 97 ljudi. Taj detalj, prosut u filmu onako tek uzgred, možda ponajviše govori o svijetu filma "O agente secreto". To je svijet u kojem su žudnja za životom i užitak života isprepleteni sa smrću i neizrecivom svirepošću.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....