PRVI DOJAM

Pogledali smo najiščekivaniji film godine: vizualno spektakularan, gluma fantastična, ali ima jedan problem...

Scena iz filma 'Dina'
 Supplied By Lmk/Landmark/Profimedia
Villeneuve zna što je u “Dini” bitno, ali očito nije bio spreman značajnije intervenirati u predložak kako bi sporedno stavio u službu bitnog

Proklet bio onaj koji se prihvati prilagođavanja “Dine” u film. Barem u jedan srednjostrujaški holivudski film. Pitajte samo Davida Lyncha kako mu je bilo hrvati s tim bogatim tekstom. Premda se njegov neuspjeh često ističe kao dokaz da je od “Dine” nemoguće napraviti film, roman Franka Herberta pokazao se kao prevelik zalogaj i za Alejandra Jodorowskog (njegovu megalomansku viziju možete vidjeti u dokumentarnom filmu “Dina Jodorowskog”), Ridleyja Scotta, Petera Berga i Pierrea Morela.

Proklet bio i onaj koji odbije “Dinu”. Klasik znanstveno-fantastične književnosti ovjenčan nagradama Hugo i Nebula, “Dina” se može iščitati na toliko različitih načina da se od nje može napraviti više različitih filmova, a ne “samo” jedan. Herbertovo djelo iz 1965. bavi se ekologijom, spolnim ulogama, religijom, eugenikom, herojstvom, politikom i brojnim drugim sočnim temama, temama od kojih se noću ne spava.

Proklet stoga bio francusko-kanadski redatelj Denis Villeneuve (“Blade Runner 2049”, “Dolazak”), posljednji u nizu onih koji su se prihvatili ovog zahtjevnog i primamljivog štiva i još jedan koji se spotaknuo prilikom selekcije onoga što će zadržati, a što odbaciti.

image
Timothée Chalamet i Rebecca Ferguson
Chia Bella James/AFP/Profimedia

Villeneuveovoj “Dini” tako prvenstveno nedostaje suptilnosti u pripovijedanju. Njegove su scene gotovo uvijek doslovne, a elementi po kojima se “Dina” ističe, oni koji je čine posebnom, u priču se uvode suviše nonšalantno. Prevladava dojam da se Villeneuveu stalno žuri da dođe do sljedećeg bitnog trenutka, kojem potom ne dade zasluženo vrijeme i pažnju. Napetosti koja je u romanu prisutna i opipljiva u filmu jednostavno nema. Film, međutim, prodiše pred sam kraj, u trenutku kada se broj likova o kojima redatelj mora brinuti značajno smanji.

Glumci kao najveća snaga

Čak i u svoj toj silnoj žurbi, Villeneuve scene režira pažljivo. Kadrovi su mu dotjerani i bogati, kompozicija mu je jača strana, a pokreti kamere uglavnom motivirani. Direktor fotografije Greig Fraser majstorski barata bojama i sjenama, pa su čak i prilično tamne scene razumljive i atraktivne. Ukupnosti vizualnog velik su doprinos dali i scenograf Patrice Vermette te kostimografi Bob Morgan i Jacqueline West. Ambijenti na planetima Caladanu, Giedi Jedan i Arrakisu imaju karakter koji odgovara likovima koji na njima obitavaju. Iako ne pretjerano inventivni, djeluju dostatno “vanzemaljski” i “futuristički”, a samim tim i uvjerljivo. Isto vrijedi i za kostime, no među njima i daleko zanimljivijih rješenja. Kostimi liderica i učenica škole za mentalnu i fizičku obuku Bene Gesserit tajanstveni su i zastrašujući, a famozna odijela za preživljavanje u pustinji djeluju funkcionalno, a ne “filmski” lažno.

Pored izvanserijski lijepih slika koje su zajedničkim snagama stvorili Villeneuve, Fraser, Vermette te Morgan i West, najveća je snaga Dine izvrsna glumačka ekipa koju predvode Rebecca Ferguson kao Gospa Jessica, priležnica vojvode Leta Atreida (Oscar Isaac) i Timothée Chalamet kao njihov sin, Paul Atreid, mladić u kojega mnogi polažu puno nade, mladić koji, u najmanju ruku, obećava.

image
Rebecca Ferguson
Warner Bros./The Hollywood Archive/Avalon/Profimedia

Ferguson Jessicu igra nijansirano te je podjednako dobra kao brižna majka, stroga učiteljica, predana ljubavnica i sposobna ratnica. Naprosto vas natjera da osjetite koliko je boli dok ravnateljica škole Bene Gesserit i njezina učiteljica Časna Majka Gaius Helen Mohiam (Charlotte Rampling) testira Paula ne bi li doznala čuči li u njemu nešto više od “životinje”. Snalažljiva je i domišljata, kako i priliči jednoj Bene Gesserit sestri (titula koju stekne po završetku obrazovanja), a zna se i dobro potući, što joj dobro dođe kad se nađe u škripcu.

Chalamet Paula Atreida igra gotovo pa perfektno. Na tren je emotivni tinejdžer koji se traži, a na tren zreo i odlučan. Lice mu je izražajno, pogotovo oči, što se najbolje vidi u scenama u kojima je pod velikim pritiskom, a ponajprije u sceni u šatoru u pustinji u posljednjoj četvrtini filma. Vidi se da mu je teško, da odrasta brže nego što bi trebao, a da se muči sa spoznajom da je moguće da je Kwisatz Haderach, biće nevjerojatne mentalne snage koje može istovremeno zaviriti i u prošlost i budućnost.

Nedovoljno intervencija u predložak

Odličan dojam ostavili su i Javier Bardem kao mudri i odmjereni Stilgar, vođa Slobodnjaka, domaćeg stanovništva Arrakisa, te Stellan Skarsgård kao dekadentno okrutni barun Vladimir Harkonnen, glava istoimene kuće, zakletih neprijatelja Atreida. Bardem je toliko prirodan kao Stilgar da njegova izvedba djeluje maltene nestvarno. Sve su mu geste i riječi na mjestu, a karizma neupitna. Skarsgårdov barun je hedonist koji uživa u hrani, novcu i tlačenju slabijega. Katkad su mu prioriteti tako posloženi, a katkad drukčije. Njegova izvedba u par navrata podsjeća na onu legendarnog Marlona Branda u filmu “Apokalipsa danas”, samo što je Skarsgård znatno degutantniji.

image
Rebecca Ferguson, Zendaya, Javier Bardem i Timothée Chalamet
Chia Bella James/AFP/Profimedia

Villeneuvea treba pohvaliti jer prilično detaljno razradio jezike kojima se likovi služe kako bi komunicirali. Ima tu i izvanzemaljskih jezika, jezika gluhih te alikvotnog pjevanja, a tzv. glas, posebna tehnika govora koja se uči u Bene Gesserit školama, a koja služi za, u nedostatku bolje riječi, naređivanje, efektno je prikazan.

Ne bilo pošteno reći da je “Dina” još jedan trijumf vizualnog nad pripovjedačkim jer su emocije koje je Villeneuve ugradio u veći broj bitnih scena autentične. Tu se prvenstveno misli na scene u kojima se pojavljuju Paul i Jessica, uvjerljivo najbolje profilirani likovi. Drugi likovi jednostavno nisu dobili dovoljno vremena da pokažu više nijansi i posjeduju tek jednu ili možda dvije prepoznatljive karakterne crte. Villeneuve je time zapravo pokazao da zna što je u “Dini” bitno, ali i da nije bio spreman značajnije intervenirati u predložak kako bi sporedno stavio u službu bitnog. Njegova je “Dina” upravo zbog toga vrlo neobično ostvarenje - film kojemu se silno žuri da dođe do emocijama bogatih trenutaka kojih zbog tog jurcanja nema dovoljno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. listopad 2021 23:59