Kada smo 2018. godine na INmusicu gledali Davida Byrnea s njegovom novom koncertnom produkcijom "American Utopia", nismo bili svjesni da svjedočimo showu za kojim će uskoro poludjeti pa - cijeli svijet.
Koncert je bio divan, za mene i mog muža, zagrižene fanove Byrnea i Talking Headsa, definitivno vrhunac festivala te godine. Koji je tada ipak ostao u sjeni nastupa Nicka Cavea čija me glazba, osim kao soundtrack za "Peaky Blinders", nikada nije nimalo zanimala.
Nakon što je s 11-članim bendom koji izvodi "Američku utopiju" obišao svijet, show je prošle jeseni sletio na Broadway, u Hudson Theatar, gdje je postao apsolutna senzacija. Predstava je igrana nekoliko mjeseci, praćena gotovo euforičnim kritikama i fanovima koji su više puta dolazili plesati uz Byrnea i njegov izuzetan bend.
Show se na Broadway vraća u rujnu 2021. godine. A sada je "American Utopia" došla i na streaming servise: u režiji Spikea Leeja odnedavno je dostupna na HBO Maxu. I vjerojatno je najbolji nadomjestak i utjeha za sve nas koji već više od pola godine patimo bez mogućnosti da se izgubimo u nekoj koncertnoj masi. "Stop Making Sense", koncertni film Talking Headsa iz 1984., u režiji danas pokojnog Jonathana Demmea, reći će mnogi - najbolji je glazbeni film svih vremena. "American Utopia" nema taj cutting edge osjećaj koji dominira Demmeovim filmom, kao nešto novo, avangardno, što će zauvijek promijeniti našu percepciju kako bi to trebao izgledati koncert nekog vrhunskog benda.
No, baš kao i "Stop Making Sense", i "American Utopia" ispunjava vas euforijom koja je rezultat svjedočenja vrhunskom umjetničkom djelu. Film Spikea Leeja izvrsno je režiran, bez ikakva nametljivog redateljskog prosedea, potpuno fokusiran na 12 izuzetnih izvođača koji dominiraju scenom. Koliko me sjećanje služi, broadwayska verzija "Američke utopije" u nekom dijelu se ipak razlikuje od onoga što smo gledali na zagrebačkom Jarunu. Byrne na Broadwayu češće i bliskije komunicira s publikom.
Predstava počinje onako kako smo i mi vidjeli, s Byrneom odjevenim u sivo odijelo, bosonog (kao i cijeli ansambl), s maketom ljudskog mozga u ruci, opservira kako čovjek kada se rodi ima najviše moždanih stanica. No, njegove riječi - iz današnje perspektive svjetske pandemije koja nam je uskratila uživanje u luksuzu kulture - imaju posebno značenje. Pogotovo kada se pita što ljudi najviše vole gledati. Prirodu? Bicikl? Vrećicu čipsa? Ne, odgovara. Ljudi najviše vole gledati - druge ljude.
I Byrneov nastup na INmusicu nas je fascinirao prvenstveno glazbenicima koji su se s instrumentima prikačenim na svojim tijelima, na potpuno praznoj sceni, slobodno kretali izvodeći nevjerojatno dinamičan show - i u glazbenom i u vizualnom pogledu. Filmska verzija će samo još više pridonijeti toj fascinaciji.
Byrne u nekoliko navrata objašnjava kako, unatoč neprestanoj sumnji novinara i kritike, njegov bend apsolutno sve što se čuje izvodi uživo, bez ikakvih matrica i unaprijed snimljenih dijelova. A set-lista je, čini mi se, vrlo slična onoj u Zagrebu. Sretna je kombinacija Byrneovih pjesama poput "Here", "Lazy", "Everybody's Coming to My House" s najvećim hitovima Talking Headsa - "This Must Be the Place", "Once in a Lifetime", "Burning Down The House"... Film završava s "Road to Nowhere" i jedino što Byrneu možemo zamjeriti njegovo je posve očekivano politiziranje, agitiranje američke publike da izađu na izbore - što lokalne, što nacionalne.
No, kada ga u samom finalu filma vidite kako na biciklu, sa smiješnom kapom na glavi, uz klicanje fanova koji ga čekaju na ulici, s posve autističnim izrazom lica napušta Broadway, lako mu to praštate. Pojačajte doma televizor (ili računalo), natočite čašu vina ili otvorite pivo i zaplešite s ukućanima uz "Američku utopiju". Jer, to je najbliže što ćemo doći koncertnom iskustvu još jedno dulje vrijeme.