Neumorni Tomislav Jelinčić, voditelj, urednik i filmski režiser, ali i muž i otac četvero djece, snimio je novi dokumentarni film, kojim je otvoren opatijski Liburnia Film Festival, a koji će trajati do petka.
U filmu “Starac i roda” koji je premijeru imao upravo na Liburniji, poznati RTL-ov voditelj donosi priču o Malenoj i Klepetanu, dvjema rodama o kojima se brine Stjepan, umirovljenik i udovac iz Slavonskog Broda, koji je prije 28 godina pronašao Malenu propucanog krila, da bi joj spasio život i od tada njih dvoje svoje dane provode zajedno, većinom u iščekivanju novog proljeća. Malena je, naime, 2002. godine. pronašla ljubav svog života.
Klepetan, kako ga je Stjepan nazvao, vraća joj se svake godine i zajedno su do sada odgojili 66 malenih roda. Kad stigne jesen, Klepetan i rode kreću na dalek put natrag prema Africi, dok Malena ostaje u selu sa Stjepanom. Bez Stjepana, ona sigurno ne bi preživjela zimu. No, što bi Stjepan bez Malene, koju je pronašao 1993. godine? Na to se, otprilike, fokusira Jelinčić u svojemu novom dokumentarnom filmu, u kojemu tematizira relativno poznatu ljubav Klepetana i Malene, kojoj, ipak, pristupa iz novog kuta.
Zamke u priči
- Volim izazove, a dokumentarac o, kako i sami kažete, poznatoj priči o Klepetanu i Malenoj jedan je od većih izazova u dosadašnjem dokumentarističkom radu. Imao sam sreću i poticaj da je tu dokumentarističku avanturu prepoznala i producentska kuća Antitalent i producent Danijel Pek. Bili smo svjesni svih zamki koje krije ova priča, ali smo i znali da bi se u tom dvorištu Brodskog Varoša kod Slavonskog Broda u kojem je smješteno najpoznatije ljubavno gnijezdo na svijetu moglo kriti još razloga zašto krenuti u dugometražni dokumentarni film. I nismo pogriješili - navodi autor filma, dodajući kako se taj razlog krije upravo u umirovljeniku Stjepanu Vokiću.
- Jednom prilikom mi je rekao otprilike: što onaj Hemingwayev ‘Starac i more’, par dana se borio s ribom pa sam o njemu morao učiti u školi, a ja skoro 30 godina brinem o ranjenoj rodi. Tako je i krenulo nastajanje ovog filma. Naime, Malena ne može letjeti i sama brinuti o sebi, pa je godinama on njezina krila. Još kad se u sve upletu ljudsko-životinjski odnosi u koje iz Južne Afrike na pola godine već 16 proljeća uleti rodan Klepetan, nastaje prava alegorijska personifikacija međuljudskih zavrzlama.
Jer ovo nije film samo o Klepetanu i Malenoj niti samo o umirovljeniku Stjepanu, to je dokumentarac o svima nama - obrazlaže Jelinčić, koji je tijekom dugogodišnjeg televizijskog rada, u kojemu je gledateljima na male ekrane donosio brojne TV reportaže, otkrio ljubav prema filmskoj režiji, da bi zagrebačku Akademiju upisao u zrelim godinama, gdje je magistrirao 2014.
Drugi studij
- Bili su to divni dani, posebno za moju ženu koja je doma uz malu djecu imala i studenta. Ali sam joj tada obećao da nakon Fakulteta političkih znanosti i Akademije dramske umjetnosti sigurno više ništa neću upisivati. Studij režije bio je poriv koji je sazrijevao kroz godine i prilika koja se u danom trenutku pružila.
Naime, u to vrijeme sam na poslu bio prebačen na kasne ponoćne vijesti što je možda i najzaslužniji moment da sam uspio upisati i završiti Filmsku i televizijsku režiju na Akademiji - govori Jelinčić, dodajući kako je tih godina puno manje spavao, no uz priliku da uči o filmu od najboljih hrvatskih dokumentarista, poput Nenada Puhovskog ili Gorana Devića.
S voditeljom i dokumentaristom govorimo i o razlici između televizijskih i filmskih dokumentarnih formi, budući da je iz novinarskih formi uspješno zagazio u filmske. Koje su temeljne razlike, a koje su sličnosti, u dokumentarnim formama pripremanim za televiziju, i za film?
Skučene forme
- Reportaže i televizijske forme informativnog programa s vremenom postanu nekako skučene. Time ih ni u najmanju ruku ne podcjenjujem, dapače, prava je mala umjetnost znati dobro prepričati neki višesatni događaj ili putešestvije jednog dana u Saboru u samo dvije minute televizijske reportaže. Posebno danas, kada medijski eter nema vremena i mjesta za okolišanje. Svaka je sekunda itekako vrijedna i skupa pa je treba znati racionalno iskoristiti, što je pravo umijeće novinarskog zanata.
Kad sam to konačno svladao nakon dvadesetak godina novinarstva, bilo je vrijeme iskušati se malo u formama koje ‘dišu’, koje ti dopuštaju šutjeti i govoriti slikom. Zato sam se okrenuo filmu - navodi autor dokumentarca “Starac i roda”, koji je njegov prvi dugometražni dokumentarni film. Kako su Jelinčiću, kao novinaru, kraće forme prirodnije, razgovaramo o dramaturško-narativnim izazovima koje sa sobom donose dulje filmske forme.
- Kada upalim filmsku kameru, nastojim zaboraviti sve što znam o novinarstvu. Tako sam se počeo formirati na akademiji pa tako nastavljam i u profesionalnom radu. U svim mojim dosadašnjim filmovima, tako i ovom, nema niti jednog intervjua tako da likovi gledaju u kameru i govore, osim jedne iznimke. Isto tako, nema niti naratora koji bi popunio sadržajne i dramaturške praznine. Krenuo sam težim načinom pričati priču, isključivo slikom i snimljenim situacijama, zbog čega je produkcija ovog filma i potrajala toliko godina - pojašnjava Jelinčić, koji je uz svoju novinarsku karijeru pronašao vremena i prostora režirati nekoliko dokumentarnih filmova, od kojih su prilično zapaženi bili “Pun kufer”, za kojega je dobio nagradu za debitanta na Danima hrvatskog filma, kao i film “Deadline/Lifeline”, za kojega je također bio nagrađen na festivalu ZagrebDox.
No, kako, uopće, unutar stresnog i kaotičnog novinarskog posla, pronaći vrijeme za filmski dokumentarizam?
- Tajna je u malo više mozganja kako sve dobro organizirati uz što manje žrtve, prije svega za obitelj. Sve ostalo neće pobjeći, ni filmovi ni posao. Istodobno, treba naći vremena za ono što voliš i što te čini ispunjenim, jer ćeš tada biti bolji i u svojim ostalim ulogama, od supruga i oca do TV voditelja.
Istina, posljednjih godina sam odbijao mnoge kreativne ponude na kojima sam kao akademski redatelj mogao dobro profitirati i profesionalno i financijski, jer sam bio fokusiran upravo na snimanje novog dokumentarca. Mislim da je bolje raditi jednu stvar kako treba, nego više njih ofrlje - uvjeren je redatelj i voditelj koji je, kako kaže, režiju zavolio i davno prije negoli je počeo snimati TV reportaže u ranim danima svoje novinarske karijere.
Gdje je objektivnost
- Režijski je žar uvijek tinjao, još sam u djetinjstvu s prijateljima iz kvarta snimio kratki igrani božićni filmić, bilo je to stvarno zabavno režirati. Onda su me dok sam još radio na HTV-u prije dvadesetak godina neki snimatelji tijekom snimanja na terenu zazivali Spielberg. Naravno, posprdno ismijavajući moje ideje i zahtjeve. Tad me to vrijeđalo, danas sam ponosan što je bilo tako.
Često bih proteklih godina režirao i kreativne čestitarske filmiće iznenađenja, a najluđe uratke sam napravio za obitelj i prijatelje - navodi redatelj s kojim smo se dotakli i koncepta tzv. objektivnosti, koji je za novinarstvo ključan, a koji u filmu, legitimno i prirodno, pripada autoru koji nam donosi “svoj pogled”, a moglo bi se reći i “autorsku istinu”. No, postoji li uvijek objektivnost u novinarstvu?
Jelinčića suočavamo s činjenicom da autor televizijske reportaže već samim izborom sugovornika relativizira tzv. objektivnost, čime se približava autorskoj, a ne novinarskoj ulozi.
- Novinar bi svojoj publici trebao donijeti stvarnost, a redatelj u svom filmu kako on vidi tu stvarnost. Naravno da se u novinarskom radu može manipulirati odabirom sugovornika, ali to ide na dušu nečije profesionalnosti, odnosno aktivizma. No, bez obzira na sve te nesavršenosti, ne bojim se za istinu jer je danas toliko puno medija, televizija, novina i internetskih portala da se neka informacija teško više može sakriti od publike. Novinari informiraju, gledatelji odlučuju. A redatelji? E tu oni odlučuju - završio je Jelinčić.