ČUVENA NOVINARKA

‘Posljednjih se godina povukla iz javnosti, rijetko je izlazila, odbijala je pomoć čak i najbližih‘

 Neja Markicevic/Cropix
Bila je prva sportska reporterka u Hrvatskoj, osnivačica sportske redakcije i njezina prva urednica

Legendarna televizijska novinarka Milka Babović, doajenka hrvatskog sportskog novinarstva, preminula je subotu u Zagrebu u 93. godini. Prestalo je kucati veliko srce velike i srčane sportašice i ponajbolje sportske novinarke u povijesti bivše Jugoslavije i Hrvatske. Još jedna u nizu poznatih i priznatih osoba iz javnog društvenog života fizički nas je napustila u ovoj dozlaboga nesretnoj 2020., koju ćemo pamtiti gotovo samo po lošem. Premda je nedavno otpuštena iz KBC Dubrava u kojoj se uspješno othrvala koroni, Milka Babović nije uspjela pobijediti i u ovoj posljednjoj bitki, u onoj u kojoj svatko od nas kad-tad mora izgubiti. Da, napustila nas je prva i posljednja “diva” hrvatskog novinarstva, otišla je velika novinarska profesionalka, umrla je žena koja je u ovaj teški i odgovorni poziv davala i dala cijelu sebe.

Rođena je 27.listopada 1928. u Skopju, školu je pohađala u Sarajevu, živjela je i u Rumi i Beogradu, a Zagreb i Hrvatska su joj bili dom od 1948. godine. Studirala je kemiju na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu, diplomirala je na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu 1963. sport i tjelesni odgoj, hrvatski i njemački jezik. Kao članica Mladosti, bila je atletska reprezentativka Jugoslavije, dvaput svjetska studentska prvakinja u trčanju na 80 metara s preponama - 1953. u Dortmundu i 1957.u Parizu. Na EP-u u Bernu 1954., bila je peta na 80 metara s preponama. Čak 17 puta bila je prvakinja Jugoslavije, 27 puta je rušila državni rekord u više disciplina. Kao takva, u anketi „Sportskih novosti“ triput je bila proglašena najboljom hrvatskom, te dvaput najboljom jugoslavenskom sportašicom. Istovremeno s atletikom, od 1949. počela se baviti sportskim novinarstvom. U početku je pisala za „Narodni sport“, kasnije je sudjelovala u radijskom programu Radio Zagreba, povremeno je surađivala u „Vjesniku“, „Slobodnoj Dalmaciji“, „Oslobođenju“ i drugim medijima.

image
Goran Mehkek/Cropix

Od 1957. dom joj je bila tadašnja Radio Televizija Zagreb, službeno je bila prva sportska reporterka u Hrvatskoj, kao takva i osnivačica sportske redakcije i njezina prva urednica - prva urednica u cijeloj obitelji “Eurovizije”. Nekoliko godina, od 1958. uređivala je emisiju „Telesport“, koja se poput javnog okruglog stola aktivno bavila tjelesnom kulturom i sportom. Mnogi znani sportaši, treneri, pedagozi, liječnici i političari sudjelovali su u emisiji sportske tematike o rekreaciji, vrhunskom sportu, opasnostima, ljepoti bavljenja sportom, o dopingu, o školskom sustavu tjelesne kulture...

Zbog specifičnog načina komentiranja, postala je zaštitnim znakom TV prijenosa umjetničkog klizanja. Osim velikog broja reportaža i danonoćnih javljanja s mnogih domaćih sportskih događaja, kao reporterka i komentatorka izvještavala je s OI u Rimu 1960. i Münchenu 1972., sa ZOI u Innsbrucku (1964. i 1976.), Grenoblu (1968.) Na ZOI u Sarajevu 1984. bila je drugi čovjek press centra. Tijekom karijere je kao komentator pratila svoju atletiku, klizanje, brzo klizanje, gimnastiku, veslanje, konjički sport, skijaško trčanje. Svakom od tih sportova dala je svoj unikatni i prepoznatljivi pečat, unijela je dušu u svaki pa i najmanje važni sportski događaj.

Istodobno s radom u sportskoj redakciji, sudjelovala je i u radu drugih redakcija, uređivala je rubriku o sportu u dječjem listu „Smib“ od 1970-1981., surađivala je u „Plavom vjesniku“, kao i u drugim novinama i časopisima. Kao koautor sudjelovala je u radu Hrvatske opće enciklopedije, bila je članica uređivačkog odbora stručnog časopisa „Povijest sporta“, koji je izlazio 1970.-1999. Bila je predsjednicom Sekcije sportskih novinara Hrvatskog novinarskog društva (danas Hrvatski zbor sportskih novinara) od 1974.-1978. U dva mandata bila je članicom Jugoslavenskog olimpijskog odbora. Dobitnica je više nagrada, među ostalima nagrade Zlatno pero HND-a 1974., Nagrade Grada Zagreba 1977., Državne nagrade Franjo Bučar 2014... Moglo bi se nabrajati do sutra, otišla je draga Milka. Veliki sportaš, veliki profesionalac, veliki kozmopolit.

“Falit će, drugo ne mogu reći. Posljednjih smo godina bili bliski, doslovno prijatelji, i više nego prijašnjih godina. Čim smo čuli ovu tužnu vijest, dogovorili smo se da ćemo ispred HOO-a HZSN-u predložiti da se osmisli nagrada koju će nositi njezino ime. Nagrada za najperspektivniju mladu novinarku”, s tugom u glasu javio se predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša.

image

Nenad Dugi/Cropix

“Sigurno bi joj bilo drago”.

Da, bilo bi joj drago, njoj kojoj je novinarstvo bilo sve. Njoj, koja je prva, kad to nije bila globalna pojava, govorila o ravnopravnosti žena u muškom svijetu sporta i sportskog novinarstva. Istina je, sigurno bi joj bilo drago i ako je netko zaslužio, onda je to upravo ona. Nisu samo poznati ti koji se s tugom opraštaju od naše Milke. Nedostajat će mnogima, baš kao što je nedostajao njezin umilni glas kad se povukla s TV ekrana i otišla u mirovinu prepustivši štafetnu palicu onima koji je nisu mogli nadomjestiti.

“Ona nam je bila prozor u svijet. Tih 1960.-tih mi smo u Osijeku u domu OLT-a na crno bijelom TV u dupkom punoj dvorani uživali u njenim prenosima klizanja”, javila se Mirjana Bjelica, majka trenera Nenada Bjelice čiju je mladost, baš kao i mnoge druge, obilježila Milkina pojava na TV ekranima. Da, otišla je jedna od posljednjih novinarki reporterki starog kova, jedna od zadnjih iz te generacije koja je utirala put modernom televizijskom novinarstvu. Da, bila je Milka mnogima “prozor u svijet”. Bila je zapravo jedan od televizijskih zaštitnih znakova. Zbog specifičnog načina njezinog komentiranja, toplog glasa, svega...prijenosi natjecanja u umjetničkom klizanju nakon nje nikad više nisu bili isti. Jedan od onih koji je učio i upijao od Milke bio je i Jura Ozmec, i sam dugogodišnji sportski komentator, Milkin osobni prijatelj.

“Nažalost, ja sam posljednji iz njenog profesionalnog i osobnog miljea koji sam bio s njom i vidio je izvan bolnice. Baš sam joj neki dan u dom za starije i nemoćne na Trnju odnio radio prijemnik i mobitel. Kako sad vladaju ovi posebni uvjeti, nisam je mogao vidjeti, samo sam joj putem djelatnika doma uručio to što je tražila. Htjela je biti u toku, kao i uvijek, ona nikad nije mogla biti mirna. Nažalost, nije izdržala, nisam je uspio dočekati da izađe iz bolnice i vidjeti je."

Ozmec je u kratkim pričama ispričao dijelove “kalvarije” koju je Milka doživjela u posljednje vrijeme. Kao mnoge druge osobe njenih godina, u posljednje se vrijeme mučila, povremeno je gubila lucidnost koja ju je krasila cijeli život. Ne tako davno na ulici ju je udario automobil, srećom bez težih posljedica, no završila je u bolnici gdje ju je “našao” virus. Bila je prebačena u KBC Dubrava gdje je liječena od kovida. Tu je bitku Milka Babović dobila, uspješno se othrvala virusu te je uz svesrdnu pomoć prijateljice Morane Paliković Gruden smještena u dom.

image
Goran Mehkek/Cropix

Bila je Milka velika sportašica i da je stala samo na tome, bilo bi dovoljno za jedan bogati životopis.

“Zadnji sam bio s njom kad sam je ne tako davno vodio na “Trofej Mladosti” gdje joj je uručena nagrada za životno djelo. Nažalost, korona me je, kao i sve nas, spriječila da je ponovno vidimo, da je dostojno ispratimo”, zaključio je Ozmec.

Istina je, mnogi i danas ističu da je Milka bila ponajbolji sportski komentator u bivšoj državi, uz bok Mladena Delića i Borisa Mutića. Nek’ ne zamjere drugi, nakon njih ništa više nije isto. Kao i spomenuti, odrastala je uz mentorsku palicu velikog novinara i učitelja Hrvoja Macanovića. Profesionalno je stasala i uz Žarka Susića, također ponajboljeg sportskog novinara, za kojeg je bila udana. Posljednjih se godina bila Milka povukla iz javnosti, rijetko je izlazila iz kuće. Samostalna kakva je oduvijek bila - formirajući se u tipičnom muškom svijetu sportskog novinarstva - tipičnom skromnošću odbijala je pomoć čak i svojih najbližih. Nažalost, bez prisustva najbližih je i otišla. Otišla je tiho, otišla je sama, ali nikad neće biti zaboravljena.

Sljedeća anegdota iz njenog profesionalnog života reći će sve, i nju je ponudio Ozmec.

“Kao što je ona učila od Hrvoja Macanovića, ona i cijela njena generacija, tako sam ja učio od nje. Jednom mi je prilikom postavila hipotetsku krizu u redakciji: Što bi ti, Jura, učinio da me sad zgrabi srce?! Pomogao bih Vam, Milka, što bih drugo?! Ne, odgovorila je, odgurnuo bi me u stranu, odradio posao koji se treba napraviti - tek bi mi onda pomogao.”

image
Davor Pongracic/cropix

Da, i to je bila Milka Babović, profesionalka par excellence, novinarka koja je u doslovnom smislu svoj posao živjela 24 sata na dan, 30 dana u mjesecu, cijelu godinu. Prijateljica, drugarica, gospođa, dama...

“Posebna je sorta ta naša Milka Babović...Nadamo se da će se uspješno othrvati virusu te da će nakon toga za nijansu zatomiti ponos, dopustiti onima koji je vole da joj pomognu i da će - zašto ne - With a little help from friends - doživjeti stotu... Sretno, Milka - pokaži još jednom koliko si veliki borac!” Da, bile su to neke od rečenica potpisnika ovih redova koji je s Milkom planirao veliki životni intervju nakon njenog izlaska iz bolnice. Želja se, nažalost, nije ostvarila. Bilo bi lijepo vjerovati i reći - sretan Ti put, pozdravi svojeg Žarka, pozdravi Mladena i Borisa, pozdravi velikog učitelja Hrvoja, pozdravi i sve one znane i neznane koji su otišli ove nesretne 2020.

Zbogom i hvala Ti, Milka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. svibanj 2022 07:50