PIŠE NENAD POLIMAC

Potresna sudbina silovanih Vukovarki: ‘Bila sam igračka vojnika, neki su bili moji susjedi...‘

Film Veće od traume Vedrane Pribačić

 Zagrebdox
Prikazuju se i dva dokumentarca koji se bave jezidskim ženama (pripadnicama kurdske manjine), koje ISIS drži kao seksualne robinje u Al-Holu

Najveću pažnju u današnjem programu u Kaptol boutique cinema trebao bi izazvati hrvatski film "Veće od traume" Vedrane Pribačić (regionalna konkurencija, dvorana 3, 20.00) jer na malo drukčiji način izlaže sudbine silovanih Vukovarki. Grupa njih prijavila se na skupnu terapiju, pa iako su skeptične da će im to koristiti, malo pomalo primjećuju se pomaci. Nisu više tako zatvorene i traumatizirane, odlaze na zajednička druženja, a dokumentarac vrlo zorno pokazuje u čemu se sastoji terapija. Tri sada već sredovječne žene kojima se film bavi krajnje su različite. Katica se druži s motociklicistima, djeluje samopouzdano, ali nikome dosad nije priznala što joj se dogodilo u okupiranom Vukovaru.

Kako priča, bila je igračka vojnika od kojih su neki bili njezini bivši susjedi, i to je trajalo dok nije završila na hrvatskoj strani. Marija se činila izgubljenim slučajem, na terapijama je najteže uspostavljala kontakt s drugima, a naposljetku je bila ta koja je pomagala drugima. Ana je pak imala druge probleme, činilo joj se da svi zaziru od nje zato što je Srpkinja, no to joj u kaosu rata nije nimalo pomoglo, i ona je prošla isto što i Hrvatice. Tiha i povučena, naposljetku se uklopila u svoju grupu i priznala da joj je terapija jako puno pomogla, pa čak je odlazila na pivo sa svojim supatnicama. Voditeljica terapije Marija Slišković otkriva da je sličan postupak provela s tri grupe žena, jedna grupa bili su i muškarci, ali nikako da dobije podršku državnih institucija kako bi se njezina inicijativa institucionalizirala. Dokumentarac "Veće od traume" primljen je u program prestižnog HotDocks-a, što je veliko priznanje, a zasigurno će izazvati zanimanje u čitavoj regiji.

Istodobno je na programu finsko-dansko-ukrajinsko-švedski film "Kuća od krhotina", taj je u međunarodnoj konkurenciji i prikazuje se dvorani 1. Poklapanje termina nije problem, jer svi filmovi imaju i reprize kasnije na festivalu. Redatelj Simon Lereng Wilmont već se bavio nezbrinutom ukrajinskom djecom u hvaljenom dokumentarcu "Daleki lavež pasa", no dok je tamo imao samo jednog protagonista, dječaka Olega, ovo je mozaička drama u kojoj upoznajemo sudbine nekolicine maloljetnika u državnom prihvatilištu. Potonje izgleda poprilično uredno, no u njemu štićenik može ostati najviše devet mjeseci, u međuvremenu možda pronađe obitelj koja će ga usvojiti, a možda se vrati i svojim roditeljima, no to je najmanja vjerojatnost. U dom može samo još jednom, a nakon toga ne gine mu državno sirotište, iz kojega će jednom vjerojatno pobjeći i završiti na ulici.

"Kuća od krhotina" oslikava nevjerojatnu socijalnu sliku Istočne Ukrajine. Roditelji te djece su nezaposleni, socijalna služba ih ne može dobiti na mobitel jer su obeznanjeni od alkohola, a što je najgore, sve je to zatvoreni krug. Kad djevojčice odrastu i dobiju djecu, one postaju alkoholičarke a pomladak im završi u domu. Odgajateljicama je najstrašnije kad prepoznaju svoje nekadašnje štićenice koja opet dolaze u dom, ali posjetiti svoju djecu i postavljaju obavezni pitanje: "Sjećate li me se?" Naravno da da, iako bi bolje bilo da ne. Film je dobio nagradu za režiju na festivalu u Sundanceu.

Naredna dva dokumentarca svojevrsni su diptih i bave se jezidskim ženama (pripadnicama kurdske manjine), koje ISIS drži kao seksualne robinje u Al-Holu, najopasnijem kampu na Bliskom istoku. Prvi film "Sabaya" (međunarodna konkurencije, 22.00, dvorana 3), naslov je žargon za seksualnu robinju, gotovo skrivenom kamerom prati napore aktivista Centra za oslobađanje takvih žena, koji samo sa mobitelom i pištoljem upadaju u Al-Hol, koji put dovode prerušene aktivistice koje će im nakon nekog vremena otkriti u kojem od šatora se nalaze pripadnice jezidske manjine, budući da na iskrenost Sirijki, koje su zadužene za red u šatorima, ne mogu računati. Glavni protagonist Mahmud i njegovi suradnici neprestano riskiraju živote, ali za snimanja ovog filma nitko od njih nije nastradao. Uspjeli su spasiti 206 pripadnica Jezida, ali njih još dvije tisuće ostalo je pod kontrolom ISIS-a. I taj je nagrađen na Sundanceu i na DocAvivu u Tel Avivu, a redatelj mu je Hogir Hirori, rođen u iračkom Kurdistanu.

Izvrstan je film "Imadovo djetinjstvo" (međunarodna konkurencija, 21.00, dvorana 5), koji je najuputnije pogledati nakon "Sabaye", ali kako je ta kasnije na programu, najbolje je da ga pogledate na reprizi. Mali protagonist Imad oslobođen je s majkom i mlađim bratom i sada se nalazi na sigurnom, on je Jezid, ali je nevjerojatno asocijalan. Ima samo pet godina, prošao je ISIS-ovu obuku u kojoj su mu pokazivali svakojake strahote (odrubljivanje glava, mučenje zarobljenika i još koješta), sada govori samo arapski, tuče svu djecu kojom je okružen, a nema puno poštovanja ni prema majci: ona je najgore prošla u zarobljeništvu, jer su je ISIS-ovi borci izmjenjivali među sobom kao seksualnu robinju. Zahvaljujući strpljivoj odgojiteljici, Imad postupno pokazuje da mu to nije urođeni karakter, postaje druželjubiv, ali mu majka naočigled vene, pateći za mužem koga su odveli okupatori. Redatelj Zahavi Sanjavi nekoliko je mjeseci proveo s tom obitelji i pratio kako se Imad mijenja, što je najveća pobjeda nad strahotama koje su svi proživjeli. Fotografija je izvrsna, a to je i logično, jer je film snimljen u sredini, gdje nisu morali strahovati od neprijatelja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2022 18:55