Ovih je dana Hrvatska kinoteka pri Hrvatskom državnom arhivu promovirala jedno od svojih najvažnijih izdanja: napokon je objavljen i drugi dio njezine edicije “Zagreb na filmu 1915. - 1945.”, u kojoj su javnosti postali dostupni gotovo svi filmovi snimljeni o Zagrebu u tom razdoblju: materijali su pomno restaurirani s 9,5 mm, 16mm, a katkad i s profesionalne 35 mm vrpce.
“Zagreb na filmu II” je neosporno sjajan uradak. Njegovi su vrhunci reportaža s otvorenja Zagrebačkog zbora 1937. godine, ondašnjeg velesajma koji se nalazio na prostoru današnjeg Studentskog centra: među uzvanicima u nekoliko navrata možete vidjeti friškog nadbiskupa Alojzija Stepinca, političare, privrednike i tadašnju društvenu elitu.
Na disku je i “Agram, die Hauptstadt Kroatien” (Zagreb, glavni grad Hrvatske), dokumentarni film Oktavijana Miletića, nastao u produkciji njemačkog Tobisa najvjerojatnije 1942. Otkriće našeg povjesničara filma Daniela Rafaelića izgleda izvrsno, uostalom, kao i na zagrebačkoj premijeri u Studentskom centru prije pet godina.
Miletić ima tu još dva filma: prvi je njegova poznata satira “Zagreb u svjetlu velegrada” iz 1934., nagrađivana i na međunarodnim festivalima, s burlesknom scenom u kojoj je nekadašnji javni WC na trgu bana Jelačića nazvan podzemnim prometalom, tj. metroom, a drugi je film bez naslova iz 1973., koji je zbog godine nastanka završio na DVD-u u posebnim dodacima. Potonji je pravo otkriće, jer dosad za njega nismo ni znali. U njemu se 71-godišnji Miletić - uz pomoć svoje 8mm kamere - zafrkava s rodnim gradom, ironizirajući njegovu modernizaciju i prljavštinu.
Ipak, najimpresivniji prilog na DVD-u zove se “Promet u Zagrebu 1941.”. Snimljen je na 35mm vrpci kao i Miletićev “Agram” i predstavlja neporeciv dokaz kako je Hrvatska tada raspolagala nizom talentiranih filmaša, koji su radili za tek osnovani Hrvatski slikopis, državno filmsko poduzeće u NDH . U pitanju je prvorazredni dokumentarac. Najvažnije, pokazuje kako je glavni gradski trg izgledao u to vrijeme, gužve pri ulazu u tramvaj, u kojima prioritet nemaju čak ni vojna ili crkvena lica, miješanje urbane i ruralne sredine te diskretnu prisutnost rata: na ulicama zamjećujemo vojne kamione, ustaše i domobrane.
Po stilu, “Promet u Zagrebu 1941.” je najviše pod utjecajem njemačkih dokumentarnih filmova, iako ima i njima vrlo srodnih ruskih utjecaja, direktor fotografije se zafrkavao s postavljanjem kamere, pravio male vizualne dosjetke, impresivno snimao iz “ptičjeg” rakursa velika gradska raskrižja te uspijevao postići zanimljivu igru svjetla i sjena: ponekad su na ekranu samo siluete prolaznika, što je pak očit dug njemačkom ekspresionizmu. Zna istaknuti detalje kao što su čizme prometnog redara, košare s kojima se “kumice” probaju probiti u tramvaje, prometne znakove i još koješta.
Prekrasan je kadar u radnika koji popravlja reklamu za Bayerove lijekove: figura je sićušna, jedva je nazirete na toj golemoj instalaciji.
Hrvatska je kinematografija za NDH bila u velikom uzletu: prvi puta je dobila poduzeće za filmsku produkciju, a počela je proizvoditi i filmski žurnal “Hrvatska u riječi i slici”, koji je publiku puno više zanimao od sličnih njemačkih proizvoda.
Preko noći je stasala sjajna generacija filmaša, a većina njih osigurala je sebi kontinuitet i u kasnijoj socijalističkoj državi. Na žalost,ništa od toga nije nam dostupno, jer je pohranjeno u Beogradu, a dogovor o preuzimanju materijala između Srbije i Hrvatske nikako da se postigne.
Jednom kada to uspije, Hrvatska kinoteka će moći objaviti čitavu seriju DVD-a u kojoj ćemo vidjeti kako je izgledao ne samo Zagreb nego i Hrvatska u prvoj polovici četrdesetih godina, ali ćemo se i zorno osvjedočiti o redateljima, snimateljima i montažerima na svjetskoj razini, unatoč tome što većina njih prije toga nije imala nikakvu formalnu naobrazbu.