Priča je poučna, a pomalo i zastrašujuća. Sve je počelo davne 1995.

Davne 1995., ukratko prije tri desetljeća, čak su i ozbiljni mediji koji inače ne brinu za crtiće, pisali o revoluciji u animaciji. Povod je bio film "Priča o igračkama" u produkciji kompanije Pixar, napravljen u cijelosti uz pomoć kompjutora, a ne ručnom animacijom. Nova dosjetka brzo je osvojila Hollywood, a među rijetkim "dinosaurima" koji su ostali vjerni staroj tehnici bio je japanski majstor Hayao Miyazaki ("Princeza Mononoke", "Avanture male Chihiro" i dr.). No Pixaru su se pridružili animirani odjeli najmoćnijih holivudskih kompanija, tako da je danas nemoguće zamisliti dugometražni crtić koji nije napravljen bez pomoći kompjutora. Ti naizgled "veliki dečki" tu i tamo bi napravili poneki skandal, tako je John Lasseter, redatelj prve dvije "Priče o igračkama", morao odstupiti iz Pixara kad su ga djelatnice te kompanije optužile za seksualno uznemiravanje, I to njega koji je dugo bio u naizgled skladnom braku i imao petero djece.

Kolektivno ostvarenje

To je, međutim, daleka prošlost, Pixar danas ima preko tisuću i 200 zaposlenih, rijetkost je da netko samostalno potpiše režiju ili scenarij, to su uglavnom kolektivni radovi, a mali broj njih opstane u tom sustavu koji mnogi opisuju "iscrpljujućim". Uostalom, od "Priče o igračkama 4", pa do "Priče o igračkama 5" prošlo je punih sedam godina, što dostatno svjedoči o činjenici da ta vrsta crtića ne nastaje lako.

Tek da znate, Pixarovci ne vole rutinu i štanceraj. Dovoljno je pogledati uvod petice u kojem se astronaut Buzz Lightyear, inače najobičnija igračka, umnaža u bar pedesetak primjeraka, to je sad pravi vojni odred spreman za komplicirane manevre. Imaju čak i priključak za kompjutor koji im daje neslućene mogućnosti, mogu letjeti i izvoditi akrobacije na koje prije nisu mogli ni pomišljati. Jesu li "Buzzovci" nekakva anomalija u suvremenom svijetu, čudo tehnike koje bi trebalo preplašiti ne samo klince nego i njihove roditelje? Ni govora, to su igračke za današnje doba, što vrlo brzo shvatite kad se priča razigra. Kao prvo, djeca nove generacije smatraju klasične igračke nečim staromodnim, ona samo zure u svoje tablete koji im neprestano nude nove sadržaje. Upravo to izluđuje junake prethodnih "Priča o igračkama", navikli su da ih djeca s kojom su odrasli u određenom trenutku prepuste svojoj manjoj rodbini ili prijateljima, ali ovo što se sada zbiva zbilja nisu očekivali. U jednoj sceni kaubojka Jessie popne se na krov i bude šokirana prizorom koji joj se ukaže: posvuda su osvijetljeni prozori u kojima se lijepo nazire kako dječaci i djevojčice zure u svoje tablete i laptope, a igračke su ostavili tko zna gdje. Je li to pretjerivanje? Ne bi se reklo. Prisjetite se scena iz tramvaja u kojima se svakodnevno vozite: tamo su ne samo djeca nego i postariji putnici zadubljeni u svoje tehnološke spravice i traže na njima tko zna kakvo otkrovenje.

Izniman film

Ako se previše razlikujete od te populacije, to nije dobro, što se pokaže i u ovoj "Priči o igračkama". Ta je ne samo poučna, nego i pomalo zastrašujuća. Srećom, mala junakinja Bonnie pripada nekoj drugoj vrsti mališana, ona se među svojim vršnjacima osjeća poput uljeza i kad pronađe srodnu dušu – naravno, uz pomoć "dobrih" igračaka – njezin se život radikalno mijenja. Film je režirao Andrew Stanton (pamtimo ga po sjajnim crtićima "U potrazi za Nemom" i "Potraga za Dorom"), još je nekolicina potpisana na špici, međutim, svi koji su sudjelovali u radu na ovom iznimnom ostvarenju zaslužuju posebno odlikovanje. Zasad im je dovoljna nagrada što je film prvog vikenda zgrnuo impresivnih 160 milijuna dolara bruto. Budući da je to dosad najskuplji Pixarov film (koštao je otprilike 250 milijuna dolara), zarada bi se morala nastaviti istim tempom.