Nenad Polimac: ‘Publika filmove poput ovog naprosto obožava. S dobrim razlogom‘

Prije nešto više od tri desetljeća, točnije 1995., nastala je jedna od najpopularnijih animiranih franšiza svih vremena. Bila je to "Priča o igračkama", koju su obožavali ne samo klinci nego i njihovi roditelji. Valjda je to i razlog zašto je dogurala do petog izdanja; nekome to možda ne izgleda puno, no vrijedi upozoriti da je prvi film koštao 30 milijuna dolara, drugi se već popeo na 90 milijuna, a u "trojku" i "četvorku" utučeno je čistih 200 milijuna – i to pojedinačno. Problem je što je kod digitalnih produkcija cijena vrtoglavo rasla, a ambicije kreativnog tima koji je stvarao tu franšizu postajale su sve veće. Činilo se da će se franšiza urušiti nakon što je krajem 2018. John Lasseter, redatelj prva dva filma, najavio da rad na "četvorci" prepušta Joshu Cooleyju, međutim, nije baš bilo tako. Kao prvo, Lasseter je otišao jer se zapleo u previše projekata, a osim toga u dotadašnjem radu s Cooleyjem procijenio je da je taj iznimno talentiran i da će i bez njegove pomoći moći završiti "Priču o igračkama 4". Također, nitko u kompaniji Pixar, koja je započela tu franšizu i revolucionirala povijest animacije, nije bio osobit prorok kad su u pitanju novi filmovi. Na primjer, "Priča o igračkama 2" u početku je planirana kao srednjometražni crtić, ne duži od pedesetak minuta, međutim, kad su u Pixaru pogledali sve što je dotad napravljeno, shvatili su da bi to mogao biti rasni hit, čak veći i od originalne "Priče o igračkama". Tako je i bilo, "dvojka" je zaradila više od pola milijarde dolara bruto, no to je bio tek početni uspon. "Trojka", čiji se budžet popeo na 200 milijuna dolara, postala je prvi crtić u povijesti animacije čija je bruto zarada prešla milijardu dolara, a sličan rezultat ostvarila je i "četvorka". Inače, u Pixaru su svojedobno smatrali da je sasvim dovoljno da "Priča o igračkama" bude trilogija, no kad se mimo očekivanja u njihovim studijima iznjedrila "četvorka", postalo je jasno da su sva planiranja uzaludna; naprosto treba vjerovati inspiraciji animatorskog tima i to je jedini kriterij kojim se treba voditi.

U Pixaru su vrlo rano shvatili da su dramski kontrasti jako važni za uvjerljivu priču. Tako je u prvom filmu šestogodišnji Andy uživao u svojim igračkama, među kojima je glavni bio šerif Woody, no ravnoteža se poremeti kad za rođendan dobije astronauta Buzza Lightyeara, s mnoštvom "gadgeta" kao stvorenih da impresioniraju malog dječaka. Woody je povrijeđen takvim razvojem situacije, odjednom je on u drugom planu, no dovoljno je inteligentan da shvati kako mu Buzz ne mora nužno biti konkurent; ako se udruže, mogli bi postati prijatelji. To se naposljetku i dogodi, Buzz i Woody naizmjence pomažu jedan drugome, a tu je još hrpa drugih igračaka koje stvaraju krajnje kaotičan, ali itekako zabavan svijet. Pritom je John Lasseter, redatelj i jedan od scenarista prva dva filma, imao dostatno dramskog sluha da shvati kako sva zbivanja moraju biti izložena iz perspektive igračaka; jedino će tada čitava franšiza imati smisla, a zaokreti u priči bit će nepredvidljivi, a ponekad i urnebesni. "Priču o igračkama 5" režirao je Andrew Stanton; dostatno je naglasiti da su njegova animirana remek-djela "U potrazi za Nemom" (2003.), "WALL-E" (2008.) i "Potraga za Dorom" nagrađena Oscarima, što je itekakva preporuka. Naravno, kad je animacija u pitanju, Oscari nisu kriterij kojim se treba isključivo voditi; važnije je da takve filmove publika obožava, no Pixarov stvaralački tim već je dao dovoljno dokaza da se u tome jako dobro snalazi.