„Ovo je romantična komedija za ljude koji mrze romantične komedije“ napisao je jedan američki kritičar povodom filma „Najgora osoba na svijetu“. Može se reći da taj opis nije najgori opis ovog izvrsnog norveškog filma.
„Najgora osoba na svijetu“ treći je redateljski rad Joachima Triera (1974), čovjeka koji nema nikakve veze s „onim“ Lars Von Trierom. Premijerno prikazana ovog ljeta u Cannesu, „Najgora osoba na svijetu“ dočekana je s euforičnim kritikama, a glavna glumica Renate Rensve dobila je i glavnu cannesku nagradu za žensku ulogu. Norveški film hrvatsku je premijeru imao u studenom na ZFF-u, a sada ga može vidjeti i šira hrvatska publika u kinima.
Naslovna junakinja filma je Julia (Rensve), djevojka iz srednje klase koju na početku filma upoznajemo kao privilegiranu princezu skandinavske socijalne države. Julia ima sve, kako joj se prohtije mijenja karijere: hoće biti liječnik, pa psiholog, pa fotograf. Jednako se frivolnom Julia čini i u ljubavnom životu: nakon što počne živjeti s popularnim crtačem politički nekorektnih stripova, Julia najednom padne u romantični zanos za neambicioznog baristu u kafeteriji. Julia jurca iz veze u vezu, nalazi potpuno oprečne muškarce, čini se da svaki služi tome da „zakrpa“ mane onog prethodnog. Glavni lik Trierovog filma vas isprva nervira. Ne možete se oteti dojmu da ste talac filma o razmaženoj kraljevni na zrnu graška. Ali- to je trik. Kako film teče, Julia iskazuje stvarne, temeljne ljudske kvalitete, tako da Trierov naslov treba shvatiti sa zrnom ironije.
Najveća kvaliteta filma je režiserova vještina da elegantno mijenja stil i ton. Film je čas komedija, čas bergmanovska konverzacijska bračna drama, čas čista melodrama. Trier s lakoćom klizi od realističkih dijelova do luckastih stilizacija- freezeframea, slapsticka, mizanscenskih štoseva. Pritom Norvežanin pravi sjajne scene. Scena prvog upoznavanje Julije i budućeg ljubavnika vjerojatno je najvruća seksi scena bez i zrna seksa. One kojima je dodijala „woke“ represija zabavit će se scena TV emisije u kojoj crtača stripova mrcvare dvije nabrušene novinarke. Finale je čistokrvno melodramsko, a dobro se zna da režiser koji zna napraviti melodramu kako treba prolazi najteži redateljski ispit.
„Najgora osoba na svijetu“ ima možda jednu manu: mogla je biti mrvu kraća. No unatoč tome, to je pitak, luckast i nepredvidiv film, razlog za nesvakidašnje filmsko uživanje.