Christopher George Latore Wallace imao je tek 24 godine kad je s četiri hica upucan u Los Angelesu 1997. godine, a do danas se ne zna tko je stisnuo obarač. Do trenutka kad je ubijen već je postao kraljem East Coast rap scene, a njegovi albumi, debitantski "Ready to Die" i posthumni "Life after Death", smatraju se vrhuncem onog što je New York u tom trenutku imao ponuditi u glazbenom, ali i gangsterskom obračunu Zapadne i Istočne obale.
Biggie je još za života smatran tragičnom figurom. Teško odrastanje u Brooklynu, život na ulicama punim kriminala i bandi, mračni stihovi u kojima je predviđao vlastitu smrt, sve to iskovalo ga je u legendu koja ljude intrigira i danas, a već desetljećima spekulira se tko je tu koga ubio i zašto (njegov suparnik 2Pac ubijen je koji mjesec ranije).
Dokumentarni film "I got a story to tell", nedavno lansiran na Netflixu, priči pristupa na nešto drugačiji način. Posvećen je njegovu odrastanju i više se bavi njegovim počecima, jamajačkim podrijetlom i prvim uličnim nastupima, nego tragičnom i već spektakulariziranom kraju. Producirali su ga njegova majka Voletta Wallace i glazbeni mecena Sean Diddy Combs.
Ideja je, kako je autor Emmet Malloy objasnio, da se prikaže privatna strana velikog repera. Jesu li uspjeli? Kritičari su trenutačno podijeljeni, hvale Notoriusov sirovi talent i pogled u početke nečega što će postati velika karijera, ali smatraju kako je autor, koji je na raspolaganju imao ljude koji su mu za života bili najbliži, u konačnici napravio mlaki film. Žestokim fanovima neće otkriti ništa posebno novo, a površnije gledatelje neće povući da se identificiraju s tragičnim životom "pjesnika s ulice", koji je ostao bez glave prije nego šo je okrunjen za kralja. q