Paradoksalno, veliki britanski glumac Brian Cox puno više sliči legendarnom britanskom premijeru nego Gary Oldman, međutim, njegov prošloljetni film “Churchill” zasluženo je otpravljen u zaborav ne samo zbog skromnog budžeta nego i manjkavih kreativnih ambicija. Zato je potonji pokazao ono što smo već dugo znali, da sličnost uopće nije kriterij u ovakvim situacijama, bitna je glumačka energija, a Oldman je ima napretek.
Osim toga, “Churchill” se bavi ne baš uvjerljivim dvojbama naslovnog junaka oko rizika savezničkog iskrcavanja u Normandiju, dok ga “Prijelomni čas” prikazuje u njegovom najsvjetlijem trenutku, kad odbija pregovore s Hitlerom i Mussollinijem i čeka čudo da se britanska vojska spasi iz opkoljenog Dunkirka.
Oldman sjajno dočarava izmjene njegovih raspoloženja, taktiziranje s političkim neistomišljenicima, neumjereno konzumiranje alkohola i cigara te poštovanje i strah koji iskazuje jedino prema supruzi Clementine (odlična Kristin Scott Thomas). Bez dvojbe, to je svojevrsni “one man show”, ali istodobno i odlično izložen i uzbudljiv film, čijoj je kvaliteti ponajviše pridonijela režija Joea Wrighta: njegov portret engleskog političkog vrha u “prijelomnom času” nije samo plošna slikovnica nego i dojmljiv povratak u prošlost.