BRANKO IVANDA: ŽIVOTNI INTERVJU

‘Prijetili su mi zabranom na TV Zagreb ako ne snimim Bombaški proces. Čak im je i Rade bio sumnjiv!‘

Branko Ivanda
 Darko Tomas/Cropix
Mnogi godinama gunđaju kako su popularne serije, sapunice, mnogo izgubile na zanimljivosti otkako ih je napustio Branko Ivanda

Iako najpoznatiji kao filmski i televizijski redatelj, profesor na Akademiji dramske umjetnosti te profesor na UCLA-u, uz to i recentni dobitnik Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, ove godine Branko Ivanda režirao je - kazališnu predstavu. Predstava “Kad svijeće dogore” prema romanu fantastičnog mađarskog književnika Sándora Máraia i sa zvjezdanom podjelom u kojoj su nacionalni prvaci Goran Grgić i Siniša Popović te glumica međunarodne karijere Zrinka Cvitešić, nakon niza gostovanja po Hrvatskoj, igrala je 19. srpnja na Splitskom ljetu, i to na Meštrovićevu Kaštilcu, pozornici kao izmišljenoj za Máraijev zaplet, o nostalgiji, ljubavi, prošlosti, izdaji, mrtvima i prijateljstvu. Redatelj Ivanda upozorava da se iz njegove glumačke obitelji, pod svijećama koje dogorijevaju, ne zaboravi sjajnu glumicu i divnu osobu Ivu Mihalić, koja igra u alternaciji sa Zrinkom Cvitešić. U kazališnoj adaptaciji Máraijeva romana to žensko lice ne postoji, nego se tek spominje, ali u Ivandinoj predstavi ono daje neočekivanu dimenziju radnji mađarskog klasika.

Mnogi godinama gunđaju kako su popularne serije, sapunice, mnogo izgubile na gledljivosti i zanimljivosti otkako ih je napustio gospodar filma i televizije Branko Ivanda. Danas je, međutim, od sapunica mnogo zanimljivije pitanje za Ivandu zašto se u ovom trenutku života odlučio za - kazalište.

Gavellijanski đak

- Ništa ja nisam prekrižio. Preda mnom je ili filmsko platno ili ekran ili kazališna pozornica i uvijek prazni list bijelog papira. Mijenjanje medija ne donosi promjenu duha. Možda samo poznavanje specifičnih pravila zanata. To zaista znam, a pomognu mi i glumci. Još jedino nisam dirigirao simfonijskim orkestrom, premda sam brojne koncerte klasične glazbe snimio zahvaljujući TV urednicama Seadeti Midžić i Anamariji Doričić. Imao sam tu privilegiju da vježbam na devet Beethovenovih simfonija pod ravnanjem Lovre pl. Matačića. Koje li drskosti! I nisam još snimao vaterpolo utakmicu - šali se na početku razgovora Branko Ivanda.

image
Branko Ivanda
Darko Tomas/Cropix

Kada Ivanda režira prvo samostalno uprizorenje mađarskog klasika u hrvatskom kazalištu, nije riječ o tome da jedan vrlo iskusni umjetnik točno ispravlja nepravdu po kojoj Máraijeve mađarske rapsodije dotad nije bilo na pozornici. Ivanda i Márai sudbinski su vezani nepojmljivo mračnije, dublje.

- Jednog dana 1989. godine, dok sam predavao na UCLA, moj sin Nikola, moja prva supruga Stanka i ja otišli smo na izlet u San Diego. I dok smo uživali u igri dresiranih dupina i kitova, nekoliko stotina metara od zabavnog parka, jedan stari osamljeni poluslijepi čovjek, pucnjem u glavu, izvršio je samoubojstvo. Bio je to veliki zaboravljeni mađarski pisac Sándor Márai. Pisac u čiju literaturu sam se zaljubio. Pisac koji je postavio konačno pitanje svih pitanja: Koja je svrha naših života? Moja supruga Lidija, koja je ujedno i producentica predstave, nije me trebala puno nagovarati da se prihvatim režije predstave “Kad svijeće dogore”. Dva i pol mjeseca sjedili smo u noćnim satima u potresom dobro prodrmanoj i napukloj kancelariji na Novoj Vesi i probali, čitali, raspravljali, Siniša, Goran, Zrinka, Lidija, ja i kasnije Iva gotovo svake pandemijske noći. Bili smo opsjednuti i blagoslovljeni tim divnim poslom - bio je u najmanju ruku posvećen izlasku Máraija na hrvatsku pozornicu.

Strozzi i Rogoz

Još kao student režije - u vrijeme kada je Branko Ivanda bio Akademijin đak, kazališna i filmska režija nisu bile odvojene, odnosno režiju se upisivalo tek nakon nekog drugog studija, što je u Ivandinu slučaju bio studij komparativne književnosti i filozofije - Ivanda je bio asistent redateljima Gavellina kartela.

- U vrijeme mojeg studija na Akademiji ponajmanje se učio zanat. Uživali smo slušajući predavanja Bratoljuba Klaića, Ranka Marinkovića, Vladimira Filipovića i ostalih vrhunskih intelektualaca. Dominacija postgavelijanskih redatelja bila je evidentna. Svu pažnju posvećivali su drilanju glumaca, a nas, studente režije držali su daleko od mogućnosti samostalnog rada. Neki od njih tretirali su nas kao buduću konkurenciju. Ali i međusobno bili su vrlo kompetitivni, a kao ljudi potpuno različiti. Ujedinjavala ih je politika redateljske diktature. Njihova vladavina hrvatskom kazališnom scenom doprinijela je dignitetu kazališne umjetnosti, ali i uvela neke kočnice koje osjećamo do danas. Redateljsko kazalište gurnulo je glumca u drugi plan. Nekima od nas studenata dozvoljeno je da asistiramo pojedinim redateljima, učimo, brinući se o rekviziti i stvaramo vlastite zaključke. Bilo je tu sjajnih velikih predstava, a možda bi ih bilo i više da su postgavelijanski redatelji mogli utišati vlastiti ego. Virtuozni Violić sa svojom predstavama “Volpone” i “Ljubica”, senzibilni i nadareni Spaić sa Shakespeareovom “Mjerom za mjeru”, lucidni Paro s Fabrijevim “Vježbanjem života” i Jelačićevim “Gospodarom sjena”, temperamentni Radojević s Krležinim “Kraljevom”. Pridružio im se razigrani Juvančić s “Hvarkinjom” i Vojnovićevom “Trilogijom”. Mnoge od tih predstava ja sam adaptirao i režirao za televiziju. Na Akademiji sam sazrijevao, u Kinoteci učio, a u kavani Corso definitivno formirao - govori Ivanda koji je diplomirao s filmom “Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata”, kao prvi student zagrebačke režije koji je diplomirao s dugometražnim igranim filmom.

image
Branko Ivanda
Darko Tomas/Cropix

Genetski kod

Rođen 1941. godine u Splitu u umjetničkoj obitelji - otac mu je bio profesor francuskog i hrvatskog, barba Ivo Tijardović, teta balerina splitskog HNK, a mamin bratić Nikša Kovačić intendant splitskog HNK - tada mladi Ivanda nastavio je umjetničku lozu kao prvi sineast u obitelji.

- Koji to tajanstveni genetski kod čini da od generacija pomoraca, težaka, ratnika pa i svećenika nastaju profesori, glumci, kompozitori, slikari, pisci, političari i sineasti, nikada mi neće biti jasno. Osim onih koje ste naveli, postoji još njih. Moj djeda Branko Kovačić glumac, rođak Vasja Kovačić i njegova kćerka, glumci, bratić Branko, slikar, četvero sestara i braće moje bake - svi pjesnici i pisci. Među njima je i Danko, koji je preveo Shakespeareove sonete i Ariostova “Bijesnog Orlanda” te napisao jedan od najljepših hrvatskih romana o ljubavi i vjernosti “Moj Dren”. Njegova unuka Vesna bila je ministrica vanjskih poslova. Mogao bih još nabrajati, ali danas držim da se u teatru najdulje zadržao brat mojeg nona, barba Jakov, prvi oficir stroja na austrougarskom ratnom brodu.

Dezertirao je iz pulske luke i sakrio se dvije godine iznad lustera na tavanu splitskog kazališta. Dakle, u obitelji imamo i fantoma u operi. Nitko više ne plovi oceanima, nitko ne kopa zemlju, sadi lozu i maslinu. Biti nećak Ive Tijardovića bila je privilegija i velika sreća. Brojna obitelj slagala se i podržavala u svemu, osim u politici. Tu je vladala intenzivna kakofonija, dostojna najavangardnije kompozicije s Muzičkog bijenala. Obitelj me naučila da cijenim prave vrijednosti i osjećaje. Razum da, ali emocije na prvom mjestu. Najprije obitelj pa prijatelji, a za ostale ljude suosjećanje i poštovanje - govori o odgoju u kući Ivandinih i Tijardovićevih.

image
Branko Ivanda
Darko Tomas/Cropix

Još prije svojeg prvog igranog filma “Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata” Branko Ivanda bio je asistent režije Vanči Kljakoviću na čuvenom crnom-bijelom filmskom omnibusu “Ključ”. Tamo su glumili Zvonimir Rogoz, Kruno Valentić, Sven Lasta, Slobodan Dimitrijević. Kad spomenemo aktere crno-bijele televizijske ere - i tko ih se sjeća, zna prigovoriti, “pa davno su mrtvi, tko više zna za njih”, što nije sasvim točno. Zahvaljujući Klasik TV-u i HRT-u 3, oni su vrlo živi. Uostalom, u “Gravitaciji” je igrao i jedan Tito Strozzi, koji od publike 40-ih godina, tolika je bio zvijezda, nije mogao proći od porte HNK do Frankopanske...

- Kad sam bio u prilici da biram glumca, birao sam po dva kriterija. Temeljni je bio glumačka nadarenost, a drugi bogatstvo i osobnost. Veliki Tito Strozzi preveo je pro bono Goetheova “Fausta”. Legendarni papa Rogoz snimao je s Hedy Lamarr. Sven Lasta nosio je pola slavnog repertoara u kazalištu Gavella. Ljubo Kapor donosio je mudrost Mediterana, a Kruno Valentić bio je dobri duh svakog snimanja. Pero Kvrgić nosio je glumačku virtuoznost. Priznajem, bio sam fasciniran, a kao asistent imao sam puno više vremena razgovarati s glumačkim legendama nego redatelji u permanentnoj borbi za svaki trenutak koncentracije. I što mi je ostalo od njih? Rekao bih sa sigurnošću smo jedna moralna poduka: poštenje. Poštenje prema poslu, prema partnerima, prema umjetnosti - reći će o ljudskoj vrijednosti koju su imali preci današnjeg kazališta i filma.

Kolonija u Zapruđu

“Gravitacija”, izašla 1968., bila je Ivandin debi u igranom filmu, ali i Šerbedžijin. Ivanda je bio prvi naš redatelj koji je na Berlinskom filmskom festivalu dobio FIPRESCI-jevu nagradu, upravo za “Gravitaciju”. Bilo je to godinu prije nego što je čovjek sletio na Mjesec.

- Bilo je to uzbudljivo zapruđansko razdoblje života. Čitava kolonija pisaca, filmaša i slikara živjela je u malim skučenim stanovima, bez automobila, s jednom rijetkom autobusnom vezom. Zimi zameteni kao u Novosibirsku, ali mladi i sretni, u stalnoj međusobnoj komunikaciji i suradnji na brojnim projektima. Tri limenke dalje živio je moj prijatelj pisac Alojz Majetić, preko puta nerazdvojni zapruđanski Romeo i Julija, Vesna i Petar Krelja, malo dalje Pajo Kanižaj i slikar Koydl pa pisac Jozo Laušić, a nešto kasnije i Lordan Zafranović te brojni drugi. Uvečer, ja bih Alojzu odnio ideju ili sinopsis za jednu scenu, ujutro bi Alojz vraćao prvu skicu napisane scene s dijalozima. Ili obratno. Popodne bi s prozora zvao Koydl da dođem u njegov atelje. Na srebrenom papiru rađala se jedna poetična forma. Slika koju će možda Pajo kupiti ili će mu je slikar pokloniti. I tako je rođen scenarij za “Gravitaciju”. Zapruđe je disalo kreativnom atmosferom, bio je to vrlo ružan, ali poticajan prostor. Danas su u Zapruđu narasla stabla i sve je ugodnije i ljepše. Je li i kreativnije? Možda je moje idealiziranje zapruđanskih vremena samo dio osobnog žala za mladošću - sjetno će.

U narednom desetljeću, olovnih i zlatnih sedamdesetih, Ivanda je snimao TV filmove, poput “Slučaja maturanta Wagnera”, ali i dokumentarce. Najpoznatiji je onaj bunkeriran i 30 godina praktički izgubljen o studentskim nemirima 1971.

image
Branko Ivanda
Darko Tomas/Cropix

Cenzori

- Moj je najvažniji dokumentarac, sasvim sigurno, “Poezija i revolucija”, film o studentskom štrajku 1971., koji smo snimali moj prijatelj Zoran Tadić i ja s dvije kamere i dvije odvojene ekipe studenata Akademije. Od osam sati materijala ja sam s montažerom Fredijem Kolombom osmislio i režirao jednosatni film. Zoran je dugo razmišljao, a zatim odlučio da ne montira svoju verziju filma, jer se nije mogao odlučiti da odbaci veći dio materijala. Osim one autorske, film ima i povijesnu vrijednost kao važan dokument jednog vremena. Bio sam zaprepašten kad sam na recentnoj izložbi u Francuskom paviljonu vidio da je scenarij i režiju mojeg filma potpisao netko drugi. Taj “drugi” shvatio je amoralnost svojeg postupka, opravdao se pogreškom, višekratno se ispričao i povukao programe s tiskanim falsifikatom.

Već jednom mi je cenzorska komisija bez moje privole grubo škarama izrezala jednu scenu sa Šovagovićem u kojoj on kaže: “…jednog dana neće biti više ni Kineza, ali ni Srba, ni Hrvata…” Sve do filma “Poezija i revolucija” imao sam razvijeni instinkt samocenzure, a tada su se dogodila policijska ispitivanja, oduzimanje filmskog materijala, falsificirana montaža u beogradskom Zastava filmu bez mojeg prisustva i bunkeriranje filma na 25 godina. Mene osobno sačuvao je moj prijatelj i sjajan pisac Filip David, ubrzo smijenjeni urednik Dramskog programa Televizije Beograd. U dogovoru s Mirkom Kovačem i Danilom Kišem pozvao me da režiram jedini scenarij koji je Danilo napisao u životu, “Drveni sanduk Thomasa Wolfea”. Snimatelj je bio Tomislav Pinter, a glumci Zoran Radmilović i Cico Perović. Na nacionalnom TV festivalu u Portorožu dobili smo Grand Prix te gostovali po svjetskim festivalima. Taj prijateljski potez jako mi je pomogao u kreativnom, političkom i egzistencijalnom smislu - sjeća se redatelj koji osamdesetih snima film o Titu.

image
Branko Ivanda
Darko Tomas/Cropix

Pripremajući “Bombaški proces”, film o suđenju Josipu Brozu 1928. godine pred Kraljevskim sudbenim stolom za širenje komunističke propagande, Ivanda je inzistirao da Tita igra Rade Šerbedžija.

- Na moje uporno odbijanje da snimam film o živoj osobi, došla je prijetnja sigurne zabrane mojeg daljnjeg rada na Televiziji Zagreb. Pomisao da više neću raditi prestravila me i pristao sam, ali uz uvjet da u filmu igraju Rade i Fabijan Šovagović, a asistira Zoran Tadić, koji je još nosio teret 1971. Ne biste vjerovali, i Rade je tada bio pod sumnjom, ali je prošao. Na moje inzistiranje prošao je i Tadić, kojem su se nakon toga otvorila vrata televizije. Šovo nije. Bio je to najveći produkcijski pothvat Televizije Zagreb, a uz prvoklasnu organizaciju Sablića, Lustiga i Mikija Stanišića. A zašto Rade kao Tito? Zajedno smo studirali Akademiju, zajedno snimili moj prvi debitantski igrani film “Gravitaciju”, zajedno snimili film “Nocturno” s božanstvenom Milenom Dravić i ono što je najvažnije, Rade je bio i ostao veliki talent hrvatskog glumišta. Rade je bio moj prijatelj - govori Ivanda.

Naiva i sapunice

Nakon godina predavanja na američkom sveučilištu UCLA i filma “Konjanik”, povijesne drame prema romanu Ivana Aralice iz 2003., Branko Ivanda okreće se popularnim serijama “Ljubav u zaleđu”, “Obični ljudi”, “Ponos Ratkajevih”, “Sve će biti dobro”, “Pod sretnom zvijezdom” koje režira, te je kreativni je producent serije “Larin izbor”. Nakon što je Ivanda prestao snimati telenovele, u dijelu publike zavladao je konsenzus da je kvaliteta tog žanra u domaćoj produkciji opala.

- U jednom trenutku shvatio sam da, kao što postoji Zagorkina pučka literatura, pučka popularna glazba ili pučko naivno slikarstvo, postoji i pučka televizija. Forma koja zahtijeva konsenzus najšireg gledateljstva. Krenuo sam u serije po 180 epizoda svaka, u namjeri da poštujem dignitet termina pučko. Da u okvirima zadanog uložim svoju profesionalnost i kreativnost. Sapunice ili telenovele ne skrivaju izvjesnu površnost, one razvijaju dramsku priču u širinu. Žive od zapleta, nemogućih obrata, strogo definiranih karaktera, često s izvjesnom dozom humora i obiljem dijaloga. Kao što su to nekada dobro radili Veljača i Majetić, već godinama to radi i iskusna ekipa urednika Nove TV. Makris, Jankov i posebno Sanja Tucman postali su vrhunski stručnjaci za detektiranje ukusa širokog gledateljstva. Organizacija je odlična, izbor pisaca, snimatelja, redatelja i glumaca gotovo nepogrešiv. Uz većinsko manje zahtjevno gledateljstvo, znaju u mrežu uvući i gledaoce viših kriterija i obrazovanja. Za mene je to bio veliki izazov i iskušenje. Uostalom, kao i za brojnu profesionalnu glumačku ekipu. Snimanje telenovela fizički je naporan posao, radi se od 7 do 19 mjesecima. Vidim li se u budućim telenovelama? Nikad ne reci nikad - ostavlja još mogućnost.

image
Branko Ivanda
Darko Tomas/Cropix

Ivandin film iz 2011. godine “Lea i Darija” uvršten je u programe brojnih muzeja o Holokaustu. Uz pulske filmske Arene za kostime, scenografiju i make-up, film “Lea i Darija” dobio je i nagradu Jewish Eye na World Jewish Film Festivalu. Film je temeljen na istinitoj priči o Lei Deutsch i Dariji Gasteiger, zvijezdama predstave “Dječje carstvo”, koja se izvodila u HNK za II. svjetskog rata…

- U trenucima dok pišem ili snimam, svaki moj film, drama ili predstava najbitniji su mi u životu. Ipak, Lea i Darija zauzimaju posebno mjesto, jer sam rad na njemu proživljavao duboko emotivno. Nisam mogao podnijeti nepravdu da se jednoj djevojčici zabrani ulaz u kazalište u kojem je bila zvijezda. Odlučio sam snimiti film u kojem će vladati radost i veselje, užitak u plesu i glumi s neprimjetnom progresijom dominacije zla. Moj zadatak je bio jedinstven, jer kada sam završio snimanje i montažu, inzistirao sam na premijeri u Hrvatskom narodnom kazalištu, da vratim na scenu Leu Deutsch s koje je tako nemilosrdno, okrutno otjerana u smrt. Taj zavjet, tu tajnu čuvao sam u sebi od početka. Za nju je znala samo moja supruga Lidija. Zaljubio sam se u djevojčicu Klaru Naku i, uz nju, u Tamy Zajec, Leu i Dariju. Danas su to dvije odrasle djevojke - sjeća se casta.

Red i redatelj

Privatni život Branka Ivande imao je i tragičan i neobično sretan hod. Prva je Ivandina supruga preminula, kao što je i sina Nikolu, koji se bavio književnošću i filmom, prerano izgubio. U gotovo šezdesetoj postao je otac blizanaca s drugom suprugom Lidijom.

- Cijeli život hodam razrovanim serpentinama i ne znam da li me one vode gore ili dolje, lijevo ili desno. Iznimno poštujem građanske vrijednosti, red i plan, ali eto ne uspijevam u tome, jer neka viša sila upravlja mojim životom. Ja sam redatelj, ja pravim red, govorio je Gavella. Da, ali red drugima. U meni i dalje caruju nered, instinkt i neizvjesnost. Svi moji dragi, mrtvi i živi, zauvijek su sa mnom. Nekih samo fizički nema, ali ponekad ni u to nisam siguran - pripovijeda.

image
Branko Ivanda
Darko Tomas/Cropix

Živimo u vremenu koje se podosta razlikuje od onog prije 20 godina, a nemjerljivo u odnosu na vrijeme kada je Ivanda bio splitski gimnazijalac. Što je vrijedno da se prenese idućoj generaciji?

- Bezuvjetno volite ljude pa makar im morali opraštati njihove zločine, a životu pristupajte sa strašću, jer to je njegova svrha. Poštujte razum, ali slušajte emocije - reći će.

U Ivandinim su se filmovima, kao što su “Sestre”, “Zločin u školi”, “U logoru” i drugi, uvijek pojavljivali specifični glumci. Neki su više puta radili s Ivandom, recimo Šerbedžija, Vitez, Alić, Anja Šovagović, pa sad i Zrinka Cvitešić. Kao da je uvijek stremio glumcima koji ne samo da imaju talent i zanat nego su i privatno naročite osobnosti.

- Kada prepoznam čovjeka u glumcu, a u glumcu nadarenost, onda ga zauvijek uvrstim u svoju filmsko/kazališnu obitelj. Rad s glumcima je neprocjenjiv, jer me približava suštini komplicirane ljubavi. Jedino, ne podnosim mentalno/političko/fizičke agresivce - zaključuje Ivanda.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 01:18