Kad upućenijem filmskom stručnjaku netko spomene dalmatinski eksperimentalni film, prva će asocijacija i kustosima i kritičarima biti nepogrešivo ista.
Na um će im pasti produkcija Kino Kluba Splita iz 60-ih i ranih 70-ih, iz razdoblja kad svoje najbolje filmove snima Ivan Martinac, a oko njega djeluje krug eksperimentalnih autora u kojem su Lordan Zafranović, Ante Verzotti, Ranko Kursar i Tatjana Dunja Ivanišević. Tijekom posljednjih dvadeset godina to je poglavlje hrvatske filmske povijesti i revalorizirano i kanonizirano, a u tome su ključnu ulogu imali filmolozi izvan same regije: Hrvoje Turković i Sergio Grmek Germani.
Postoji li, međutim, dalmatinski eksperimentalni film onkraj Martinca i klasika KK Split? I, da proširimo pitanje, onkraj samog grada Splita? Odgovor na to pitanje trebala je ponuditi jedna retrospektiva koju je u ponedjeljak gledala publika Split Film Festivala. U okviru festivala prikazan je program „Dalmatinski eksperimentalni film 1960–2010“ kojeg kao kurator potpisuje zadarsko-splitski autor Dan Oki. Njegov program uključuje deset filmova nastalih tijekom pola stoljeća. Filmovi programa vode nas kroz tri tehnološke ere: počinju s 8 mm filmovima na vrpci, vode nas kroz epohu VHS-a, a završavaju u trenutku kad digitala potiskuje analogno. Program također pomiruje ono što se u ranijim razdobljima doživljavalo kao dva nepomirljivo odvojena svijeta: (eksperimentalni) film te video-art.
Program koji je sačinio Dan Oki počinje s dva očekivana evergrina. Prvi je „Fluorescencije“ Ante Verzottija (najstarijeg autora koji je prisustvovao programu), a drugi najčuveniji klasik splitske škole, „Monolog o Splitu“ Ivana Martinca. To su ujedno i jedini filmovi klasične „klubaške“ faze uvršteni u program. Oba su na svoj način nezaobilazni. Verzottijev je film možda najčišći pop-art u hrvatskoj produkciji tih godina, čista, esencijalna oda modernitetu. Martinčev je film — pak — potpuni odraz njegove ideologije u kojoj se miješaju katolicizam, egzistencijalizam, filmski „transcendentalni stil“ i montaža kao ključni alat filmskog jezika.
Okijev program — međutim — od te točke postaje manje predvidiv i zalazi u neucrtane vode. Idući selektirani film programa je „Šir Haširim“ (1987) nedavno preminulog zadarskog redatelja Zdravka Mustaća. Naslovljen po Salomonovoj biblijskoj „Pjesmi nad pjesmama“, Mustaćev je film nastao u KK Split u doba kad Mustać studira u Splitu. Riječ je o jednom od njegovih prvih filmova, rijetko prikazivanom, a za ukus vašeg kritičara možda i najboljem koji je napravio. Atmosferičan, uronjen u pejzaž, na čudan način prijeteće hororski, Mustaćev se film pretvara u poemu o prolaznosti i smrti.
Znatan dio Okijeva programa čini analogni video-art devedesetih, radovi koji nisu doživjeli kanonizaciju klasične klubaške scene, a opet su upali u pred-digitalnu rupu kao i mnoga umjetnost te dekade. Oki je iz tog razdoblja odabrao „Meditacije“ (1994) Vlade Zrnića (još jednog zadarskog autora), svoj vlastiti rad “Navigacije“ (1995), „Escape“ (2000) Tonija Meštrovića, te „Leroj“ (1991) Ive Dekovića, šibenskog video umjetnika koji je u Düsseldorfu učio kod Nama June Paika. Dekovićev je rad najbliži onom što se tada poimalo kao ideja video-arta. Ostali radovi — snimani na VHS-u, većina njih u zaraćenoj zemlji — kudikamo su više low-tech, uronjeni u stvarnost i prirodu.
Selektoru programa moglo bi se prigovoriti što nije uključio „Žemsko“ (1968) Tatjane Dunje Ivanišević, rad koji se danas jednodušno smatra prvim feminističkim filmom u Jugoslaviji. Okijev program to međutim izdašno nadoknađuje s dva feministička rada kasnijih autorica. „Okolo naokolo“ (1996) Sandre Sterle video je u kojem autorica u seoskoj tradicijskoj nošnji frenetično trči oko stabla masline – video se izruguje općim mjestima klapskih stihova i dalmatinske estrade, ali i zatvorenom krugu tradicijske uloge žene. Slično vrijedi i za rad „Ja, domaćica“ (1996) Renate Poljak – rad koji je snimljen pod morem. U filmu ženska junakinja u ronilačkom odijelu s bocom na dnu mora premjeruje „tri kantuna kuće“, glača pod morem bijelu košulju i mete metlom od sirka podmorsko dno. Ti su radovi nastali sredinom devedesetih, u vrijeme ekspanzije vrištećeg neokonzervativizma. Sad smo ih u prilici gledati dvadeset godina nakon nastanka — upravo u tjednu kad je predsjednik skupštine lokalne županije Mate Šimundić na skupštinskoj govornici izjavio da je „feminizam luđačka ideologija.“
Selektor Oki program je zaokružio radom autora koji će nakon vremenskog okvira koji retrospektiva obuhvaća (dakle, nakon 2010.) postati možda najvažniji hrvatski eksperimentalni dokumentarist. To je Boris Poljak. Rad koji zaključuje retrospektivu je „ST akvarel“, film u kojem Poljak teleobjektivom snima vrevu, gužvu i divlje parkiranje na (tada još) neuređenoj plaži Žnjan, koristeći vrelinu zraka da dobije impresionistički, poentilistički efekt. To je prvi u nizu Poljakovih radova u kojima najčešće fiksnom ili skrivenom kamerom secira apsurde masovnog turizma, sudar društva i pejzaža. Taj film i koncepcijski poentira program. Jer, u gotovo svim prikazanim filmovima postoji provodni ikonografski motiv mora. U gotovo svima je važan odnos prema prirodi. Ali — taj se odnos mijenja: more i priroda prestaju biti prostor mira, transcendencije, premosnica mrtvih i živih. A postaju resurs, nešto što se konzumira, ekstrahira i grabi. Eksperimentalni film tako dočarava pedeset godina povijesti Dalmacije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....