Tijekom prvih pedeset godina postojanja televizije, televizijsko je pripovijedanje bilo na glasu kao formulaično i sputano pravilima. Strogo zadana duljina, zadani ritam, oslanjanje na dijalog, cliffhangeri i pauze za reklame - to su samo neka od pravila koja su za TV scenariste bila sveto pismo. Danas - međutim - više nije tako. Digitalni mediji, nove platforme i “binge watching” zbacili su u ropotarnicu gotovo sva obvezna pravila TV scenaristike. Suvremene serije postale su pustopašno nedisciplinirane, poput tinejdžera: epizode traju koliko ti se prohtije, glavnog lika napustite i po nekoliko epizoda, usred sezone ili epizode naiđete na golemu vremenske elipsu, ili pak čitavu epizodu zauzmu flash-back ili flash-forward. U suvremenoj TV scenaristici možete doslovno sve.
Sve osim jednog. Naime, TV serija još je linearna. Ona je još sadržaj koji se pasivno konzumira, na koji gledatelj nema utjecaja, a sam sadržaj konzumira redom koji je zadan. Ili je - barem - tako bilo. Jer, ovih se dana pojavila TV serija koja nagriza i tu posljednju granicu neslobode televizijskog pripovijedanja.
Gledatelj meandrira
Riječ je o prvoj televizijskoj seriji koja je - usporedno sa serijom - napravljena i kao interaktivna priča za mobitelsku aplikaciju. Naslov te serije je “Mozaik”, a njezin je tvorac čovjek koji je i u filmu i na TV-u često testirao granice. Taj čovjek je Steven Soderbergh.
Na prvi pogled, “Mosaic (Murder Mystery)” Stevena Soderbergha doima se kao tipični proizvod suvremene autorske, visoke, televizijske kulture. Riječ je o šestodijelnoj, šestosatnoj kriminalističkoj TV seriji koju je ovaj tjedan emitirao kabelski program HBO. Žanr serije definiran je samim naslovom: murder mystery. “Mosaic” se bavi istragom ubojstva slavne i bogate ilustratorice slikovnica Olivije Lake (Sharon Stone), lijepe i uspješne umjetnice koja je pronađena mrtva pokraj svoje planinske vile u Utahu. Sam po sebi, “Mozaik” je vrlo dobar komad žanrovske fikcije s inteligentnim detekcijskim puzzleom, zanimljivim likovima i subverzivnom političkom poantom. No, Soderberghu - znatiželjnom svaštaru, čovjeku koji je u životu snimao štošta, od velikih hitova do garažnih nebudžetskih filmova - to nije bilo dosta. Pokušao je snimiti seriju po kojoj će gledatelj meandrirati sam.
Tako “Mosaic” na tržište nije pušten samo kao TV serija, nego i kao aplikacija za iOS, Androide i laptope preko koje gledatelj može sam švrljati pričom. Nakon uvodnog “intra”, korisnik aplikacije bira lik čiju perspektivu namjerava pratiti, tijekom vrludanja serijom može promijeniti lik i perspektivu, a uz snimljeni materijal pojavljuju se i dodatni sadržaji: dokumenti, SMS poruke, slikovnice glavne junakinje. U interaktivnoj verziji - navodno - postoji još sat i pol materijala kojeg nema u šestosatnoj seriji, no - što je važnije - redoslijed izlaganja bira sam korisnik. Soderbergh je - ukratko - stavio na kušnju prvo i najveće pravilo kriminalističkog žanra: pravilo da autor-demiurg dozira kad i koliko čitatelj/gledatelj smije znati.
Brojni izleti
Linearna verzija “Mosaica” (a to je zasad jedina koju možete gledati u Hrvatskoj) počinje atipično za krimić, flash-forwardom koji odaje (ili ne) budućeg krivca. Lokalni šerif (David Ratray) posjeti svog prijatelja (Gareth Hedlund) i izvijesti ga da su pronađeni neupitni dokazi da je on ubojica. Pronađeno je oruđe koje je skrio, otkriveno je da je s fejsbuka skidao fotografije s majicom pronađenom uz leš, pao mu je alibi. Nakon tog kratkog, enigmatičnog razgovora, radnja se vraća četiri godine unatrag. Upoznajemo žrtvu - Oliviju Lake (Sharon Stone), lijepu, uspješnu ilustratoricu koja je stekla imetak kultnom slikovnicom. Olivia živi u raskošnoj vili u planinskom odmaralištu Summit, ali je grize frustracija: od slavne početničke slikovnice prošlo je 26 godina, a sve to vrijeme nije napravila ništa umjetnički uspjelo. Jednog dana, Oliviji navrate bogati susjedi i ponude joj enorman novac za vilu i šumsko zemljište. Ona ih odbije.
Zavedena Olivia
Lake - međutim - ima slabost, a to su mlađi muškarci. Stoga moćni susjedi (James Ransone, Michael Cerveris) kontaktiraju prevaranta Erica (Frederick Weller) kojem daju zadatak da zavede Oliviju i navede je da se predomisli. Eric je uspije zavesti i više od očekivanog: toliko joj zavrti glavom da ga ona zaprosi i uvrsti u oporuku. Istodobno, Olivia pozove na svoj posjed mladog, naočitog ilustratora (Hedlund) koji se nada da bi mu ona mogla odškrinuti vrata dobrih izdavača. U novogodišnjoj noći, Olivija ga ismije i prezrivo otpiše kao nedarovitog. Idućeg jutra nestane, a policija pronalazi samo ruku u potoku. Dva očita sumnjivca su zaručnik-prevarant i mladi ilustrator. Indicije se stežu oko Erica koji na koncu završi u zatvoru. No, četiri godine nakon ubojstva lovci konačno pronađu kostur Olivije Lake. Istodobno, Ericova sestra (Jennifer Ferrin) otpočne privatnu istragu, uvjerena u bratovu nevinost. Njezini nalazi nagrizu uvjerenja lokalnog šerifa Natea (Devin Ratray), koji počne ponovno istraživati slučaj. To se nimalo ne sviđa lokalnom establišmentu, ali ni bivšeg šerifu, Nateovu šefu koji je vodio istragu (Beau Bridges).
Soderbergh - koji je seriju snimio prema scenariju Eda Solomona - nije nevježa u TV pripovijedanju. Suradnju s HBO-om počeo je još početkom dvijetisućitih, a najpoznatiji plod Soderberghova rada za HBO su dvije sezone serije “Kirurg” (Knick) koja se odvija unutar njujorške bolnice u osvit suvremene medicine, oko 1900. No, i za vrijeme svoje kinoredateljske karijere Soderbergh je bio poznat po izletima u eksperiment. Uz srednjostrujaške hitove po kojima je najviše poznat (poput “Oceanovih 11”, “Erin Brockovich” ili “Traffic”), Soderbergh je usporedno sve vrijeme radio nebudžetske, rubno-eksperimentalne filmove, poput “Full Frontal” (2002.), “Bubble” (2005.) ili “Girlfriend Experience” (2009.) u kojima je - pomalo nalik danskoj Dogmi - filmski stil nastojao sljuštiti na bazično: jednostavni zapleti, nepriređeni prostor, bez muzike, dugi kadrovi te glumci koje često izvlači s margine, poput glavne zvijezde “Girlfriend Experience”, porno-glumice Sache Grey. Upravo se ta poetika jako osjeća u “Mosaicu”.
Serija ima vrlo malo muzike i jako malo montaže. Scene se snimaju u pravilu u malom broju kadrova koji impliciraju nečiju perspektivu te ističu “koji lik pratimo sad”. Pošto scene ne moraju nužno biti gledane po redu, ni u linearnoj se verziji serije ne poštuje kronologija pa ima puno rekurzivnih petlji i ponavljanja. Također, od epizode do epizode drugi lik postaje glavni. Pošto interaktivnoj naraciji ne trebaju uvodna i odjavna špica, one su u “Mozaiku” rudimentarne. Za razliku od fetišizma spektakularnih najavnih špica koji je zarazio i post-YU produkciju serija, kod Soderbergha se špica sastoji od slova na crnoj podlozi i tišine.
Ideja da se u audiovizualnoj naraciji publici da dio moći ili kontrole nad pričom stara je koliko i film. U eri analognog, 35mm filma ona je - međutim - imala tehnička ograničenja. Jedini tehnološki uspjeli pokušaj pred-digitalnog interaktivnog filma načinio je 1967. čehoslovački inženjer Radúz Činčera za svjetsku izložbu u Montrealu. Njegov se eksperiment zvao Kinoautomat, a sastojao se od toga da su sjedišta u kinu bila opremljena tipkama za binarno biranje: da ili ne. Tako je publika mogla glasovati o daljnjem smjeru radnje. Za to kino Činčera je s redateljima Rohačem i Svitačekom osmislio i kratki film “Človek a eho dum” (Čovjek i njegov svjedok) u kojem je publika na osam mjesta mogla glasovati o smjeru radnje. No, da se radnja svaki put račvala, broj matematičkih kombinacija bio bi prevelik za 35mm tehnologiju, stoga se priča nakon svake bifurkacije vraćala u “korito”. Na neki način, Činčerin kinoautomat bio je sličan današnjim igricama: biraš način na koji svladavaš level, a tko ga god svlada, dolazi na isto mjesto. Činčerin eksperiment svojedobno je rekonstruiran projekcijom na festivalu u Motovunu, a tom je prigodom Činčerina udovica (inženjer je umro ‘99.) šaleći se rekla da je publika u svakom dijelu svijeta ionako - uvijek birala isto.
Četiri televizora
Nakon Činčere, niz se autora poigravao interaktivnošću i poliperspektivnošću. Njemački redatelj Oliver Hirschbiegel snimio je 1991. triler “Ubojita odluka” (Moerderische Entscheidung) koji se mogao gledati iz perspektive muškog i ženskog lika. Britanac Mike Figgis snimio je 2000. film “Timecode”, u kojem u realnom vremenu (100 minuta) prate četiri isprepletena lika u jednom kadru. U kinima, gledatelj je film gledao kao split-screen projekciju s ekranom podijeljenim na četvrtine, no film se mogao “montirati” i daljinskim upravljačem na četiri televizora. Sličan eksperiment 2000. producirali su i redatelji danske Dogme Von Trier, Levring, Vinterberg i Kragh-Jacobsen koji su snimili film “D-Dag”. On se sastojao od četiri filma koja su prikazana usporedno na četiri TV kanala, gledatelj je mogao “radnju” montirati daljinskim upravljačem, ili pak gledati sva četiri simultano na split-screenu.
Rizična igra
Za razliku od suvremenih igrica koje funkcioniraju kao Borgesov “vrt sa stazama koje se račvaju”, i gdje djelovanje igrača može zaplet odvesti u nebrojenim smjerovima, kod Soderbergha nije tako. Slično kao kod Činčere, i kod Soderbergha gledatelj ne utječe na radnju: ne može promijeniti ishod priče, ubojicu, detektivski proces. Ono što može je birati pripovjednu perspektivu i redoslijed kojim otkriva nijanse zapleta. “Mozaik” - dakle - podsjeća na slavni postmoderni prozni eksperiment argentinskog pisca Julija Cortázara, u čijem romanu “Školice” čitatelj bira između nekoliko ponuđenih redoslijeda poglavlja. Kod Soderbergha je taj eksperiment to rizičniji što je serija po žanru detekcijska - dakle, ključno ovisi o tome kad i kojim se redom doziraju ključne informacije. Soderberghovo i Salomonovo majstorstvo je to što su uspjeli da krimić funkcionira neovisno o slijedu.
Šteta bi, međutim, bilo da eksperimentalni aspekt “Mosaica” zasjeni seriju - jer, gledan i linearno (a u Hrvatskoj ga samo tako možemo gledati) “Mozaik” je vrstan komad TV pripovijedanja. Interaktivna priroda serije navela je Soderbergha na temeljni, jednostavni režijski prosede koji je - pak - izvukao maksimum od glumaca. U ulozi uspješne, ali nevesele i zato zločeste umjetnice Sharon Stone odigrala je možda najbolju ulogu još od “Basic Instincta”. Hedlund je sjajno odglumio lik u dvije životne faze: u prvoj, u kojoj je drčni, naočiti mladi umjetnik, te u drugoj u kojoj je krotki i mirni muž pomiren s prosječnošću. Ratray - kojeg svi znaju kao smiješnog debeljka iz “Sam u kući”- raskrilio se kao nevjerojatno zanimljiv karakterni glumac. Bog te pita gdje je Soderbergh otkrio Ferrin, dosad nezapaženu teatarsku glumicu koja u “Mosaicu” - međutim - jede malu djecu. Kao hladna, introvertna, ali odlučna sestra osuđenog, Ferrin iz epizode u epizodu istiskuje druge likove i postaje stvarna heroina serije.
A iza svega toga stoje neke teme koje će oni koji poznaju Soderberghov opus otkriti kao učestale. S jedne strane - kult americane, slavljenje malih, običnih provincijalaca s njihovim etosom marljiva rada, čestitosti i lojalnosti. S druge - motiv otuđenog establishmenta koji je izvan dosega zakona, tuđ, beskrupulozan i nedodirljiv. Toliko nedodirljiv, da gledatelja na koncu 6. epizode čeka nemalo iznenađenje - iznenađenje koje je možda i “kuka” na koju će se zakačiti sljedeća sezona.