Kultni film ne postaje kultni tako što ga se takvim napravi. Kultni film kultnim naprave drugi: gledatelji i vrijeme. Postoji čitav niz filmova - od “Blues Brothersa” do “Rocky Horror Picture Showa” - koji se suvremenicima nisu činili osobitima, ali su postali kultni. Postali su, jer su kroz vrijeme stjecali gledateljstvo, a to gledateljstvo im je zidalo status.
Može li se napraviti film kojem je polazišna zamisao da bude kultni? Naizgled - ne. Međutim, postoji jedan takav film. Skaredan, ekstravagantan, vizualno bizarno prenapuhan i po svemu zamislivom ekscesan - film o kojem je riječ u samo je petnaestak mjeseci svog prikazivačkog života stekao status koji kultni filmovi zidaju desetljećima. Kritika ga obožava. Na društvenim mrežama i forumima prepričavaju se gegovi iz filma i gonetaju njegova tajna značenja. Interne dosjetke filma postale su klasici YouTubea.
Film o kojem je riječ - “Mandy” redatelja Panosa Cosmatosa - od ovog je tjedna dostupan i hrvatskim gledateljima. Premda je (nažalost, i neshvatljivo zašto) preskočio redovnu kinomrežu, pojavio se u hrvatskim digitalnim videotekama, tako da domaća publika može konačno vidjeti jedan od filmova o kojima se tijekom 2018. najviše pričalo.
Djeca nove zore
Film “Mandy” je rape-revenge triler kojeg kao režiser potpisuje američki Grk Panos Cosmatos - inače, sin Georgea Cosmatosa, komercijalnog redatelja iz 80-ih i režisera drugog “Ramba”. Cosmatosov film fabulom se ne razlikuje bogznašto od desetaka trilera osvete s ili bez silovanja kakvih smo se nagledali od Prljavog Harryja naovamo.
Junak filma je čovjek pod imenom Red Miller (Nicholas Cage) koji zajedno s hipijevskom djevojkom Mandy (Andrea Riseborough) živi u kolibi u šumi (s obzirom na dizajnerski šik, “kolibu” ovdje treba shvaćati uvjetno). Jednog dana, lijepa Mandy zapadne za oko Jeremiji Sandu (Linus Roache), vođi hipijevskog vjerskog kulta Djeca nove zore. Sam Sand podsjeća pomalo na Charlesa Mansona, a u samom se kultu miješaju new age, psihodelija, seks i loša pop-muzika. Jeremiah naloži sljedbenicima Djece nove zore da ugrabe i dovedu Mandy. Oni to učine, a pritom izmrcvare Reda Millera.
Jeremiah pokušava zavesti/privesti vjeri ugrabljenu Mandy, no ona ga grubo ismije. Povrijeđene taštine, Jeremiah je muči i ubije. Ono što ne može znati je da se orijaš-drvosječa Miller mirakulozno oporavio, i da sav izranjavan hrli u kamp Djece nove zore po osvetu. Slijedi tridesetminutni gran-ginjolovski finale u kojem pravednički udovac posmiče fanatičnu sektu, uključujući i pripadajuću kohortu nadnaravnih pomagača.
Zaplet “Mandy” - ukratko - mogao bi mirne duše proći kao polazište za neku “Taken” varijaciju s Liamom Neesonom, ili neku feminističku rape-revenge dramu sa srednjostrujaškom holivudskom zvijezdom (moj bi izbor - recimo - bile Jodie Foster ili Brie Larson). Ali, “Mandy” baš ni najmanje ne sliči na takvu vrstu filmova.
Od samog početka, u “Mandy” je ugrađena pompoznost. Početak filma prati ubavu idilu veze Millera i Mandy, a ta je idila dočarana maksimalističkim sredstvima: šminkerska koliba u šumi, muž drvosječa baršunastog glasa, žena hipi umjetnica koja čita fantasy-prozu 70-ih. Vrijeme radnje je 1983: u jednom trenutku, na radiju se čuje djelić govora Ronalda Reagana.
Prva erupcija nasilja zbiva se kad Djeca nove zore poharaju ubavi dom Millerovih. Nakon što ju je spazio iz kombija na šumskoj cesti, Jeremiah po nju šalje svoj bizarni zdrug koji izmesari Millerove i odvede Mandy. Ali, Red Miller ustaje iz mrtvih i u jednom od mnogih proplamsaja crnohumorne groteske “dezinficira” rane tako što se tušira votkom.
Ugrabljenu Mandy dovedu do mjesta kulta, gdje se Cosmatos groteskno poigrava svim mogućim klišejima hipijevske kič-kontrakulture. U još jednom od proplamsaja samoironije, vođa sljedbe udvara se Mandy tako što joj svira svoj vlastiti pop-uradak “Amulet jecajućeg labirinta” za koji sam kaže da je bolji od Carpentersa. Scena koja traje 17-minuta završava tako što Mandy ismije guruov plačljivi i pompozni pop. U međuvremenu, votkom “oprani” Cage odlazi kod svog ratnog drugara Caruthersa (Bill Duke) koji mu predaju pomno čuvanu - pazite sad - posvećenu sjekiru, i lakonski kaže “znaš da ćeš na kraju umrijeti?”.
Sve to prošarano je s nasiljem koje nije za svačiju potrbušnicu, ali i s proplamsajima neodoljivog humora. Tako u jednoj od scena, kad je nasilni obračun na vrhuncu, na upaljenom TV-u gledamo fikcionalnu reklamu za makarone sa sirom. Reklama je u stilu ranih 80-ih, djeca se vesele Goblin Cheddar makaronima, a na reklami zeleni Goblini - povraćaju tjesteninu i sir.
Sve to zbiva se u filmskom svijetu koji je posve oniričan, halucinogen i krajnje antirealistički. Ritam filma je onirički spor (jedan kritičar “Mandy” je opisao kao “pulp Tarkovskog”). Vizualni pristup je radikalno stiliziran. Nebo je stalno purpurno kao da u dubini kadra gori Pelješac. Linije dijaloga su namjerno pompozne, glumci ih izgovaraju s visokoparnim patosom. Završni začin tom halucinantnom svijetu daje muzika genijalnog islandskog minimalističkog kompozitora Johanna Johannssona. Johannsson - čovjek koji je radio glazbu i za “Sicario” i “Arrival” - za moj je ukus bio najbriljantniji filmski skladatelj 21. stoljeća. Nažalost, bio - umro je u 48. godinu u Berlinu od overdoziranja, a glazba za “Mandy” mu je posljednji i posmrtni filmski rad.
Kocke leda
Dio efektnosti Cosmatosovog filma je i način kako koristi karizmu dvoje glavnih glumaca. Andrea Riseborough je ledena, porculanska Engleskinja, suspregnuta riđokosa sjevernjakinja kakvu bi, da je doživio, nesumnjivo volio Hitchcock. Cosmatos fino koristi njen gard suzdržane, aristokratske arogancije koji u filmu funkcionira poput kocke leda. Što se Cagea tiče, Cosmatos je pronašao pravi način da kanalizira ekscesnu prekomjernost ovog glumca.
Cage je u većini svojih filmova funkcionirao kao razmetljivi glumački pozer s ekstrovertnim ispadima bizarnosti, koje su - s ponešto poruge - filmofili krstili kao “Cage rage”. Cosmatos je sada oko točno takvog Cagea izgradio filmski kontekst u kojem točno takva gluma perfektno funkcionira kao dio cjeline. “Mandy” je za mene bez sumnje najuspjelija filmska uloga koju je Cage ikad odigrao.
“Mandy” - naravno - nije film za svačiji ukus. Cosmatosov film je 122-minutni festival prekomjerja. U njemu je sve “prevršilo mjeru” - od vizualne stilizacije, stilske ekstravagancije, preko pop-kulturnih referenci, prvoloptaških psihoanalitičkih znakova, pa do grotesknog nasilja. Kako god, mislim da je Cosmatosu uspjelo napraviti ono što je David Lynch uspio 80-ih sa svojim “Divljima u srcu” - film koji je sav od klišeja, a čija snaga počiva u napuhivanju klišeja. “Mandy” je točno onakav film kakvog dugo ne uspijeva snimiti Gaspar Noe, a kakvog s nešto više uspjeha pokušava snimiti Nicolas Winding Refn. Ako je kult i u nastanku - zaslužen je.