Nepravedno sam zapostavio ovu ambicioznu emisiju što je uređuje i vodi Domagoj Novokmet, izbjeglica s Hrvatske televizije, kojeg oduvijek krasi potreba za starmalim izgledom, a koji u srednjim godinama goji nekakvu marx-engelsovsku bujnu bradu, kao da je prerano ostarjeli revolucionar iz kakve lišćem obrasle južnoameričke zabiti…
Novokmet je inače elokventan, dobro pripremljen, a s vremenom ga napušta i stanovita pretjerana ambicioznost, potreba da se svidi sugovorniku svojim znanjem i imanjem. Opstao je, prije svega, zato što je marljiv, a nagli uzlet u HTV-ove moćnike i još strelovitiji pad ne samo da je dobro podnio nego je sada i bolji novinar te voditelj. Vjerojatno mu je stabilnost dala dugogodišnja praksa u dječjem programu, koji je zapravo prerano napustio.
Briljirao je ugostivši Kristiana Vlahovičeka, kojemu međutim ni Novokmet, ni N1, ni bilo koji drugi medij još nisu uspjeli prikačiti dostojan opis zanimanja. Srećom pa je sam Vlahoviček, premda plah i suzdržan, ipak otkrio što je on: računalni biolog! Zapamtite, narode, imamo računalnog biologa, čovjeka koji sastavlja programe za čitanje našega programa, odnosno genoma.
Novokmetu u prilog, primjerice, govori i to što je s uobičajenom kuknjavom o nedovoljnom ulaganju u znanost započeo tek u zadnjim sekundama priloga…
Prvi dakle kojega je Vlahoviček pročitao jest Josip Manolić. Živa legenda Komunističke partije i Hrvatske demokratske zajednice, posljednji Mohikanac zločinačkih režima, vječiti vladar u sjeni ili na Suncu, čovjek-povijest, pokretan spomenik mudrog sebeljublja, čije sad, eto, sve biološke tajne doznasmo.
Međutim, ni profesor Vlahoviček ne može dokučiti temelje Manolićeve nepoderivosti. Oni su u sferi nečega dubljeg od puke sreće na lutriji nasljednih osobina, a o čemu bi se eventualno moglo progovoriti jedino uz dozu crnoga humora.
Bilo kako bilo, ako je već Josip Manolić prvi Hrvat kojem je sekvenciran i pročitan genom, šest milijardi elemenata, onda ne bi bilo nelogično da ga i u makro-obličju trajno sačuvamo.
U prilogu uz razgovor vidimo i samoga Manolića; uočavamo kako se hitro giblje, gotovo pa meko koraca, i kako mudro gleda i dirigira glavom - jasno nam je zašto je odmah pristao da ga se sekvencira. On nije samo simbol dugovječnosti nego i jedne, rekao bih, neprolaznosti banalnoga vitalnog u nama. Ne živcirati se ni oko čega, a zanimati se za sve - najblaži je opis takve životnosti.
Ne vjerujem da bi uskoro stogodišnji Manolić (sigurno se utrkuje s Vladimirom Velebitom!) odbio ideju da ga se, jednoga dalekog dana, jednostavno zamrzne te izloži u posebnom mauzoleju. Ono što je samo kao šala pošlo za rukom drugovima Tutankamonu, Lenjinu i Staljinu, uspjelo je mnogo niže rangiranom svenarodnom vođi - da njegov drugarski, čelični otisak ostane zabilježen takoreći za vječnost, prvi, ispred cijelog naroda.