Film “Ljubav” Gaspara Noéa, Argentinca s francuskim domicilom, započinje kadrom koji je neka vrsta upozorenja: ono što slijedi bit će varijacija ovoga istog.
Taj prizor je neka vrsta tableauxa, u njemu su mlađi muškarac i žena na postelji, rastegnuti od lijeve do desne strane ekrana, ona mu miluje nabreklo spolovilo, a on joj draška vaginu. Noé kao da upozorava: bit će to film o seksu, možda i o ljubavi kako poručuje naslov, a oni koji to nisu spremni prihvatiti bolje da nisu ni ušli u kino. Naime, većina filmova koji prikazuju izravan seksualni odnos nikad to ne naznačuju to ovako manifestno. U “9 pjesama” Michaela Winterbottoma treba nekoliko minuta prije no što počne izmjena rock glazbe i scena seksa, u “Intimnosti” Patricea Chéreaua također prođe kratki uvod dok se protagonisti ne uhvate u seksualni klinč, a u “Poli X” Leosa Caraxa morate se strpjeti više od sat vremena prije jedne jedine scene koja je svojedobno skandalizirala Cannes.
Narativna prevara
Ispostavlja se da je uvodni tableaux bio narativna prevara. Mladi Amerikanac Murphy ( Karl Glusman), zaneseni filmaš početnik, živi u Parizu sa zgodnom plavušom Omi ( Klara Kristin), imaju sinčića koga on obožava, ali žestoko pati za zelenookom brinetom Electrom ( Aomi Muyock), koju smo s njim vidjeli u uvodnom kadru. Unutarnji monolozi još više naglašavaju njegovu neizdržljivu psihološku situaciju, on gotovo prezire Omi i na svaki način pokušava ostvariti kontakt s Electrom koja ga je iz nekog razloga napustila. Dok traje njegova rascijepljenost između dvije žene, gledatelj se polako počinje dosađivati, sve troje glumaca su neprofesionalci i (izuzev Aomi Myock) nemaju bog zna kakvu karizmu, pažnju donekle drži spretna upotreba 3-D formata koji i običnu sobu pretvara u intrigantan art objekt, no srećom Noé u posljednjem trenutku obznanjuje svoj koncept, koji nije bog zna kakva novina, bar ne u okviru njegova opusa, ali “Ljubavi” daje neophodnu dramsku tenziju.
Snimao i reklame
51-godišnjem redatelju je ovo tek četvrti cjelovečernji film, on je modernist koji se voli poigravati svim i svačim - snimio je bezbroj inventivnih reklama i kratkih filmova - a za svoje duge radove uvijek nastoji smisliti posebno originalne prosedee. Vrhunac mu je svakako bio “Nepovratno”, drama mučnih scena u kojoj se radnja vraća unatrag, gotovo poetično upozoravajući da se strahote događaju igrom slučaja i da se u tome ništa ne da izmijeniti. Razmjerno se dobro izvukao i iz neobičnog, 161 minutu dugog silovitog eseja “Ulazak u prazninu”, u koji je upleo plutanje duša i povratak u maternicu, a ponešto od spomenuta dva filma preuzeo je i u “Ljubavi”. Novine koje je ovaj put uveo su 3-D i eksplicitni seks, međutim, originalnost tu relativna, budući da 3-D pornića - i to dosta ambicioznih - ima ne tako mali broj.
Vraćanje unatrag
Kao i u “Nepovratnom”, i ovdje je ključno vraćanje unatrag, u svakoj narednoj sceni otkrivaju se dramski slojevi koji su uzrok situaciji koja je uslijedila, pa i likovi postaju nešto zanimljiviji, a i njihove dvojbe uvjerljivije. U tezu da je najvažnija stvar u životu ljubav a potom seks mogli bi se udubljivati jedino adolescenti i okorjeli romantičari, međutim, sve je to razmjerno dojmljivo zaokruženo, iako nema dramsku snagu “Nepovratnog”, koje je uistinu poput udarca šakom u želudac. Uostalom, i svaka naredna scena seksa čini se manje zanimljivom od prethodne, jer je to nepisani zakon nadraživanja: bez gradacije, nema katarze.
Iz “Ulaska u prazninu” također su preuzete neke scene (ulazak spolovila u vaginu iz subjektivnog kuta potonje), ima i nešto koketiranja s autobiografijom, no na rang listi Noéovih ostvarenja “Ljubav” je negdje pri dnu: to, međutim, nije nikakva pokuda, u pitanju je jedan od najuzbudljivijih svjetskih redatelja koji čak i kad ne napravi nešto jako poticajno, još uvijek je to puno iznad prosjeka suvremene kinematografije.