Dok gledate izraelski dokumentarac “Čuvari” , ne možete a da ne pomislite na film Kathryn Bigelow “Zero Dark Thirty”. U oba se govori o mučenju zarobljenika, o mukotrpnom praćenju osumnjičenih, o spektakularnim akcijama koje završavaju željenim ciljem, no među ta dva ostvarenja bitna je razlika. Protagonisti američkog filma nikad ne posumnjaju u opravdanost svojih postupaka, dok bivši šefovi izraelske obavještajne službe Shin Bet neprestano dvoje: jedan od njih čak eksplicira da nakon što se povučeš s takve funkcije nije nikakvo čudo što postaješ ljevičar.
Delikatne situacije
Dokumentarni filmaš Dror Moreh napravio je pravi podvig kada je nagovorio šest nekadašnjih vrhunskih obavještajaca da mu se povjere u kameru: najprije je pristao jedan, zatim drugi i naposljetku je redatelj dobio prvorazredne ispovijedi u trajanju od 70 sati iz kojih je montirao cjelovečernji film.
Shin Bet ili Shabak dobio je pune ruke posla nakon Šestodnevnog rata iz 1967., kada je izraelska vojska zaposjela teritorije nastanjene Palestincima. U najdelikatnijoj je situaciji bio dok su Izraelci funkcionirali kao okupaciona sila (“Nije se to puno razlikovalo od onoga što su radili nacisti u 2. svjetskom ratu u okupiranim europskim zemljama”, iskreno kaže jedan od njih), no kada su Palestinci uzvratili terorizmom, sve je postalo jednostavnije: odjednom je dobio moralno manje problematične poslove, ustanovljavao tko distribuira eksploziv i kuda ga postavlja, podjelu na dobre i loše bilo je neusporedivo lakše uspostaviti.
Univerzalni problemi
Shin Bet se nije bavio samo arapskim nego i izraelskim terorizmom. Poznata je njihova akcija protiv pripadnika “Židovskog podzemlja”, koji su planirali napad na najveću džamiju u Jeruzalemu. Sve su ih uhapsili, ali su poslije ustanovili da je većina okrivljenih dobila blage kazne ili je vrlo brzo puštena na slobodu: suci i političari nisu ih smatrali opasnim po društvo.
Obavještajcima je jasno da bi se glavnina aktivnosti trebala voditi protiv utjecajnih vjerskih fanatika, koji potiču mlade na pogibeljne akcije, kako na palestinskoj tako i na izraelskoj strani (“rabini su najveći desničari”, smatra jedan od redateljevih sugovornika). Za tako nešto država nema interesa i zato se situacija ne mijenja nego samo pogoršava. Političari ne shvaćaju da onaj koga nazivaju teroristom za drugu je stranu borac za slobodu. “Mi dobivamo svaku bitku, ali gubimo rat”, zaključuje jedan od bivših šefova Shin Beta.
Naposljetku shvatite da se “Čuvari” ne bave samo izraelskim nego i univerzalnim problemima. Dror Moreh napravio je pametan politički triler, s iznimno artikuliranim protagonistima, obogaćen ulomcima iz žurnala i kompjutorskim simulacijama.
“Čuvari” su prikazani u programu Kontroverzni Dox, što nije slučajno: svaka čast međunarodnoj i regionalnoj konkurenciji, no za mnoge od nas festival funkcionira kao presjek onog najboljeg iz prošle sezone, a takvi se filmovi uglavnom vide u pratećim programima. Recimo, dokumentarac “Kuća u kojoj živim” američkog dokumentarista Eugenea Jareckog intrigantno postavlja pitanje opravdanosti tzv. rata protiv droge, koji je početkom sedamdesetih započeo Richard Nixon, no u njegovo vrijeme dvije trećine budžeta te kampanje odlazilo je na preodgajanje uhićenika.
Danas murjaci hapse sitne dilere samo da bi napredovali u karijeri i popunili zatvore, konzumacija droge dosegla je vrhunac, a dilanje cracka koji konzumira sirotinja puno se strože kažnjava nego dilanje kokaina bogatašima. Jedan od sugovornika je i David Simon, scenarist serije “Žica”, koja se dilanjem droge pozabavila puno ozbiljnije no većina studija što ih financira američka vlada.
Obični ljudi
Sjajan je i dokumentarac “Kraljica Versaillesa” Lauren Greenfield. Redateljica je imala sreću da počne snimati portret miljardera Davida Siegela i njegove atraktivne supruge Jackie u trenutku dok su još bili u poslovnoj orbiti i gradili najveći dvorac u Americi, njihovu inačicu Versaillesa. Stigla je, međutim, financijska kriza 2008. godine i njihovo se carstvo urušilo. Film pokazuje sve, nekadašnji optimizam, način na koji se nose s poslovnim nedaćama, a ponešto i prešućuje (činjenicu da je Siegel prije nekoliko godina bio optužen, a zatim i osuđen za seksualno zlostavljanje): ipak, u cjelini je to nevjerojatan uvid u svijet američkih bogataša, čiji protagonisti nisu antipatični, nego na izvjestan način obični ljudi. I opet, usporedbe s našim podnebljem možete povlačiti kako vam se prohtije.