Priča o dvije Pule 1990-ih, paralelnoj stvarnosti koja se događa u gradu, pogled u svojevrsno geto u kojem nedaleko Puležana žive bosanske izbjeglice, priča o susretu dvoje ljudi iz ta dva svijeta, film "Hotel Pula" redatelja Andreja Korovljeva, u subotu otvara ovogodišnji Pula Film Festival.
Korovljev je Puležanin, končano i njegov opus snažno je vezan uz taj grad, pamtimo ga po "Godinama hrđe" koji je napravio na samom kraju 1990-ih, dokumentarcu o katastrofalnim uvjetima rada u pulskom brodogradilištu u doba kad se posve zahuktala tranzicija u ovdašnju verziju latinoameričkog kapitalizma.
Desetak godina kasnije napravio je dokumentarni film "Tusta", priču o životu frontmena poznatog pulskog punk-rock sastava KUD Idijota Branka Črnca Tuste.
Korovljev se dugo bavi režiranjem reklama i glazbenih spotova.
Kao mlad čovjek kratko je u Zagrebu studirao strojarstvo, potom otišao u London, na Westminsterskom sveučilištu studirao film, studij filmske režije zatim je upisao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
"Hotel Pula" dijelom se naslanja na roman "Pula" Vladimira Stojsavljevića Vakija, objavljen 2009.
"Producentica Dijana Mlađenović, s kojom se odavno znam budući da smo oboje Puležani, dala mi je knjigu na jednoj od gradskih plaža i pitala za mišljenje bi li se od Stojsavljevićevog romana mogao napisati filmski scenarij. Budući da je zaista kompleksna, knjigu sam više puta pročitao. Htio sam sebi rastumačiti koji su dijelovi romana pogodni za prilagodbu u filmski medij, a koje je nemoguće adaptirati budući da se pisac referira na stoljetnu prošlost grada, bavi se drevnim mitovima, tu su stranice i stranice unutarnjih monologa i mentalnih stanja likova, uglavnom dosta toga što papir lijepo upija, ali film kao vizualni medij jednostavno ne trpi. U dugim razgovorima izdvojili smo okosnice priče, tematsku preokupaciju autora te virtuozno napisane likove. Prihvatili smo i činjenicu da smo užasno emotivno vezani za naš grad te da nas to zaista može opteretiti pri samostalnom pisanju. Dijana je predložila da pozovemo mladog, ali iznimno talentiranog dramaturga i scenaristu Ivana Turkovića-Krnjka. Ta ideja činila mi se kao sjajno rješenje jer Ivan nije iz Pule pa stoga neće biti opterećen sentimentima. Scenarij smo razvijali oko dvije godine, Ivan bi pisao, a mi bi ga na popodnevnim čajankama u mom stanu, koje su se odvijale barem jednom mjesečno, slušali, sugerirali, inspirirali materijalom iz prve ruke kao sudionici tog vremena u našem gradu. Naša suradnja je bila jedan savršeni kreativni "melting pot" u kojem smo zaista uživali.", kaže Korovljev.
Govoreći oko čega su se najviše "lomili" radeći na scenariju, a i kasnije, kaže:
"Svo troje volimo "character driven" filmske priče, a to su one u kojima protagonisti svojim detaljno razrađenim karakterom motiviraju radnju, dakle nisu marionete od papira u službi fabule. Takve likove je teško izgraditi a da budu opipljivi i iznutra i izvana, da se gledatelj s njima može poistovjetiti, razumjeti njihove postupke i prihvatiti njihovu nutrinu. Dakle, tu nema protagonista i antagonista već igraju isključivo likovi od krvi i mesa sa svojim vrlinama i slabostima. Kad na to pridodamo delikatan odnos između srednjoškolke i odraslog muškarca koji prerasta u ljubavni stvari se dodatno kompliciraju. Gradeći takav odnos koji cijelo vrijeme hoda po oštrici žileta, a ne dozvoliti da sklizne u patetiku ili averziju filigranski je posao. Tu smo se najžešće borili i preispitivali svaku riječ koje izgovore, svaku gestu koju upute jedan drugome. Danas, s distance mogu reći da smo izabrali najteži put za jedan debitantski uradak, ali vrijedilo je."
Hotel Pula na neki način, temom i naslovom, izdaleka korespondira s Hotelom Zagorje Ivane Bodrožić. Puno je u nas hotela natopljenih pričao o izbjegličkom getu i ljudima koji pokušavaju uspostaviti novi život.
U Korovljevom filmu pulska tinejdžerica Una, pankerica, djevojka koja živi daleko od rata, ali u svojoj disfunkcionalnoj obitelji vodi mali rat, posegne za od nje bitno starijim čovjekom traumatične priče, izbjeglicom Mahirom, stanovnikom Hotela Pula.
To je svijet od Unina udaljen tisućama milja.
Koliko Unin pogled na rat i izbjeglice korespondira i s onim kako je tih 1990-ih mladi Puležanin Korovljev doživljavao Hotel Pulu i tamošnje bosanske izbjeglice?
"Podosta, to je bio moj teren i tu sam veliki broj osobnih iskustava i situacija implementirao u priču. Ja sam odrastao u pulskom kvartu Monte Zaro, a moj balkon gleda na bivšu vojarnu, a današnji kulturni centar Karlo Rojc. Kada se JNA povukla iz grada, vojarna je ostala napuštena, u Rojc su nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini prvotno smjestili izbjeglice. Svakodnevno sam svjedočio patnji ljudi koji su izgubili sve i to je bilo istinski strašno. Još strašnije je, s današnje pozicije, osvijestiti činjenicu da su ti ljudi bili getoizirani. Svi smo mi iskreno bili dirnuti njihovim sudbinama, pomagali u potrepštinama, odjeći, hrani, ali nismo se družili, nismo im pružili dovoljno da se integriraju i na taj način im olakšamo egzistenciju u potpuno nepoznatoj sredini. Da, bili smo tolerantni, ali to je daleko od dovoljnog, trebali smo podijeliti svoj život s njihovim. Taj iskorak koji Una učini na sceni rođendanske zabave jest upravo to što smo svi kao kolektiv trebali napraviti. Iz Unine snage trebamo puno toga naučiti i na taj način odgajati nove generacije. Ne na izlizanim floskulama tolerancije i suživota, već na prihvaćanju i dijeljenju."
17-godišnju Unu glumi Nika Grbelja. Mahira, koji je na koncu njegovih tridesetih, glumi sarajevski glumac Ervin Bravo. Kako je napravio odabir?
"Presudan zadatak, o kojem nismo puno razmišljali dok smo pisali scenarij, bio je pronaći glumce, fizički adekvatne i glumački sposobne utjeloviti heterogenost likova na papiru. Za Ermina Brava smo znali da je vrstan glumac i pedagog, studiozan i predan ulogama koje igra, od početka je bio prvi izbor. No, moram priznati da nas je iznenadio i opčinio koliko je duboko ušao u lik Mahira, koliko ga je nadogradio i oplemenio. Par mjeseci nakon snimanja priznao nam je da mu je trebalo nekoliko tjedana da iz sebe izbaci Mahira i vrati se svojem ja. Pronaći Unu bio je, malo je reći kamen spoticanja, već prava frustracija. Odradili smo audicije od Osijeka do Pule, probali stotine glumica i nikako da se dogodi Una. Tada sam osvijestio problem; mlade glumice nemaju iskustva i nisu dorasle ulozi, a starije koje su to mogle glumački savladati i izgledaju mladoliko ne mogu proizvesti tu kemiju djevojke koja odrasta u ženu. Jednostavno to je biološki iz njih, a kad glumite snagu i krhkost u isto vrijeme, što definira odrastanje, to se jednostavno osjeti da je gluma. Na jednoj od zadnjih audicija u Rijeci, na odsjeku glume pojavila se Nika Grbelja koja je tada bila brucošica. Sjela je i učila tekst, a ja sam se zagledao u njeno lice i kriomice upalio kameru. Lice koje govori tisuće jezika hipnotiziralo me, ono što je naučila o glumi nije me više interesiralo, pitao sam je da zaboravi tekst i odglumi scenu kako bi to uradila kao ona, ne kao glumica nego Nika. Cijeli svemir se nadamnom otvorio, ispred mene je stajala Una kakvu smo je gradili godinama na papiru. Nika Grbelja pokazat će se kasnije, na probama i snimanju, kao prirodan talent, onakav kakav se rađa jedan u milion. Zahvalan sam igri sudbine što sam nabasao na nju, ne mogu zamisliti, a ni ne želim, kakav bi naš film bio bez Nike."
Komentirajući činjenicu da mu se prvi dugometražni film "dogodio" u pedesetima, Korovljev kaže:
"Sada kada je sav rad na Hotel Puli iza mene mogu sa sigurnošću izjaviti, možda će zvučati malo prepotentno, da se mogu uhvatiti u koštac sa svim izazovima koje dugometražni igrani film nosi sa sobom. Raditi kratke forme je kao pričati viceve, ali savladati dugi metar je poput pisanja romana. Rad na dokumentarnom filmu je također drugi par rukavica, kompleksan i zahtjevan no zasnovan na stvarnom životu koji piše scenarij, alati koji se koriste u njegovom stvaranju nisu isti i ne mogu se preslikati. Nije badava ona stara uzrečica da je dugometražni igrani film ultimativni test za redatelja. No na kraju dana, ja sam zaista uživao u svim izazovima, kušnjama pa i mukama jer okušati se i dovesti film do kraja usporediv je s malo pobjeda koje izvojujemo u kreativnom stvaranju pa i životu generalno. No, nije još kraj, čeka me reakcija publike u Areni, a od toga, unatoč gomilu premijera koje sam imao, imam istinski strah i tremu. Jer, ako uspiješ na svojem terenu, onda si fakat pobijedio, a pulska publika je oduvijek poznata kao nemilosrdna."