Dok gledate novi film Stevena Spielberga “Put rata” (doslovni prijevod originala “War Horse” bio bi “Ratni konj”), isprva se ne možete načuditi zašto ga Ceh američkih redatelja nije nominiralo za jedno od pet najboljih ostvarenja u toj vrsti posla.
Početne scene u engleskom mjestašcu Devon, u kojem tinejdžer Albert prisustvuje rođenju ždrjebeta Joeyja i njegovom kasnijem stasanju u rasnog konja, vizualno su impresivne, kao i one kasnije u kojima se radnja seli u Francusku, na bojišta 1. svjetskog rata, gdje se protagonist i njegov ljubimac razdvajaju na četiri duge godine.
Umijeće spektakla
Spielberg događaje nikad ne prikazuje doslovno, rado se poigrava onime što je u kadru a što izvan njega, no kad redatelj odluči uprizoriti bitku ili vojni manevar, znajte da će se na ekranu odigrati nešto posebno.
U mnoštvu navrata Spielberg je priznao da je umijeće spektakla učio od Davida Leana, što se u “Putu rata” i vidi: povremeno kao da gledate prizore iz “Ryanove kćeri”, samo napravljene najsuvremenijom tehnologijom.
Lean, međutim, može biti poguban uzor, jer su ga još suvremenici optuživali za pompoznost i patos.
Kod Spielberga toga ima na pretek, on čak i u mirnijim scenama preferira kameru na kranu, kako bi izvukao maksimalan efekt iz majestetičnosti pejzaža ili ekspresivnosti pokreta vojnih formacija.
Steže šarafe
Ne libi se mijenjati nekoliko faktura fotografije tijekom filma, ovisno o dramskom ugođaju, a kada u završnici pribjegne zaslađenim kolorističkim efektima u stilu “Zameo ih vjetar”, time ne trone gledatelja nego u njemu (bar u nama kritičnijima) izazove odbojnost. Ukratko, neosporno veliki američki filmaš može previše toga i ne usteže se to i pokazati.
Je li to za dobrobit “Puta rata”? Ne baš, više bismo voljeli iza kamere nekoga tko bi se u potpunosti podredio prizoru i ne bi tako napadno pokazivao za što je sve sposoban. Vjerojatno je to i razlog zbog čega mu je Ceh američkih redatelja ove godine odbio podariti svoju nominaciju.