ZAGREB - U naša je kina razmjerno nezamjetno stigao najgledaniji slovenski film protekle sezone. Peh mu je što se zove “Šangaj” (originalno “Šanghaj” ili međunarodno “Shanghai Gypsy”), isto kao i bezvezni špijunski triler s Johnom Cusakom i Gong Li, koji je lani zalutao na naš repertoar, a slabo je iskorištena i činjenica da je snimljen po romanu Ferija Lainščeka “Nedodirljivi”, koncem godine objavljenog u izdanju Algoritma (i taj je naslovio imao nesreću da se preklopio s recentnom francuskom hit komedijom).
Redatelj Marko Naberšnik i Lainšček dobitna su kombinacija, bar kad je slovensko podneblje u pitanju.
Poglavar Belmondo
Njihova prva suradnja u filmu “Pijetlov doručak”, u kojem se nakratko pojavila Severina, ali se o njoj razglabalo tijekom čitave radnje, rezultirala je najgledanijim ostvarenjem u povijesti tamošnje kinematografije, sve dok ga s trona nije skinula omladinska komedija “Gremo mi po svoje”. U odnosu na “Pijetlov doručak” (183 tisuće gledatelja), “Šangaj” nije bio tako uspješan, vidjelo ga je “samo” 45 tisuća posjetitelja, no kao olakotnu okolnost treba uzeti u obzir činjenicu da se u filmu uglavnom govori romski, slovenski neusporedivo manje, otprilike koliko i talijanski, hrvatski i srpski.
Vjerojatno pogađate, “Šangaj” je film o Romima. Protagonist je karizmatični Lutvija Belmondo Mirga (efektno ga igra Makedonac Visar Vishka), kojem otac Ujaš (sarajevski glumac Senad Bašić) kao klincu kupi u Veneciji sliku kineskog velegrada i njemu se ta panorama tako usiječe u maštu, da odluči po njoj kasnije nazvati romsku naseobinu u Prekmurju: u Sloveniju su se doselili sedamdesetih godina da bi bili što bliže Italiji, odakle švercaju što god stignu u socijalističku Jugoslaviju.
“Šangaj” je film egzotike i nostalgije: ne možete puno pogriješiti ako se bavite Romima, na njima su karijere izgradili Aleksandar Petrović (“Skupljači perja”), Emir Kusturica (“Dom za vješanje”) i još niz autora, a ne škodi ni ukoliko na ekranu promiču fotografije Josipa Broza Tita, okićene državnim zastavicama. Belmondo (nadimak je dobio, jer je zahtijevao da ga šišaju kao francusku filmsku zvijezdu) spretan je poglavar, spreman je učlaniti se u Savez komunista kako bi u svoj Šangaj doveo struju, a kada se Jugoslavija počinje raspadati, umjesto cigareta i mašina za pranje rublja krijumčari oružje. Epska je to kronika koja prati četiri generacije jedne obitelji, od šezdesetih pa do ranih devedesetih.
Navojcu dobro ide
Isplati li se film pogledati? Svakako, jer ima dosta dodirnih točaka s nama i našim susjedima. Ponajprije, koproducirao ga je zagrebački Jadran film, dosta važnu ulogu Belmondovog partnera Hrvata igra naš Goran Navojec (taj zbilja ima uspjeha ne samo u regiji nego i u inozemstvu), nakratko se pojavljuje i u nas nekad popularni srpski glumac Voja Brajović, a prilike u Jugoslaviji itekako dobro poznajemo: uz izvjesne izmjene, radnja se mogla odigravati i u okolici Zagreba.
“Šangaj” treba gledati i stoga da se uvjerimo kako su Slovenci u stanju napraviti raskošno produciran film, što u Hrvatskoj već dugo nismo vidjeli (“Lea i Darija” to zbilja nije): tu ima na desetke lokacija, stotine glumaca i statista, uvjerljive evokacije razdoblja, fotografija i svi drugi tehnički aspekti filma su izvrsni, glumci su atraktivni (u ulozi Belmondove supruge nastupa Asli Bayram, bivša Miss Njemačke), songovi sveprisutnog Saše Lošića su dopadljivi, a fabula je pregledno izložena (uzgred, film je dobio nagradu za najbolji scenarij na uglednom festivalu u Montrealu).
Etno ezoterija
Ima li nešto što nedostaje? Svakako, a to je ono čega ima napretek u spomenutim Petrovićevim i Kusturičinim filmovima - strasti i vizualne ponesenosti. “Šangaj” se doima urednim i ušminkanim poput slikovnice, a kada su na ekranu neugodni i posebno dramatični događaji, redatelj ih nastoji što prije preskočiti. Jugonostalgičari i poklonici etno ezoterije možda budu zadovoljni, no to je vrsta filma koja se u pravilu konzumira u kućnom kinu ili na televiziji.