Luka Papić i Srđa Vučo ovaj će se tjedan na zagrebačkom Subversive Festivalu predstaviti još jednim filmom, osim "Prizvanog i pozvanog". Riječ je o srednjometražnom dokumentarcu "Bez". Junak tog filma je slikar diletant koji putuje provincijom i nevješto, hiperrealistički slika novopodignute pravoslavne hramove. Junak filma slika i političko-fantazmagorijske crteže o utopijskom društvu budućnosti koje nazive "anarho-monarhizam". U anarho-monarhizmu postoje političke slobode, ali se vlast na izborima ne mijenja. Postoje i vjerske slobode, ali je Pravoslavna crkva "razumljivo" glavna i ona selektira tko dobiva spasenje. Ubogi marginalac koji kasni sa stanarinom svoje risarije prodaje za 12 eura po radu. Tijekom filma samo se jednom osvrće na suvremenu Srbiju, pa kaže da je "anarho-monarhizam u njoj skoro ostvaren".
Film "Bez" po atmosferi ima puno sličnosti s "Prizvanim i pozvanim". Oba filma prikazuju rijetko prikazivano razizemlje današnje Srbije. Pokazuje kako je ono što je 1989./1990. propupalo u institucionalnom političkom diskursu u međuvremenu postalo - etnolozi bi rekli - "potonulo kulturno dobro". Autoritarni, iliberalni, identitetsko-nacionalistički i mitomanski elementi ušli su u javnost s Miloševićevim masovnim pokretom. Tadašnja ih je opozicija perpetuirala umjesto da ih sasiječe. U međuvremenu, taj se diskurs spustio u podnožje društva, tamo gdje nedaroviti crtači rišu cementne crkve, neshvaćeni gurui blanjaju staroslavenske bogove, a poetese na hodočašćima recitiraju rimovane deseterce o Kosovu i sanjaju o "socijalističkom nacionalizmu". Filmovi Vuče i Papića funkcioniraju kao savršeni diptih i razorna dijagnoza suvremene Srbije. Pritom beogradski autori to rade jetko, duhovito, bez nametanja teze i izravnog dociranja. Ali - teza je jasna. Dobili smo "anarho-monarhizam"? Pa, ako i jesmo, možda je to naprosto zato što smo ga - sve vrijeme i željeli.