Nitko nije kako spada objasnio zašto je Asghar Farhadi odlučio da poznati komad Arthura Millera “Smrt trgovačkog putnika” bude lajtmotiv njegova novog filma, pa je od njega još i posudio naslov. Sličnosti su krajnje uzgredne, redateljeva teza da bračni par iz Millerove drame, Linda i Willy Loman, imaju dosta zajedničkog s njegovim protagonistima, glumcima Ranom i Emadom, nije baš održiva, puno im je bliži par koji se profilira tek u završnici, no tu su ipak samo sporedni likovi. Ima tu naravno podudarnosti, najvažnija je ta što prostitutka - odnosno “laka žena” - ima ključnu ulogu u predstavi, a i u stvarnom životu Farhadijevih likova, što je otprilike i koncept filma. Važne stvari odigravaju se na rubovima, uzgredno i slučajno, i nema govora o preciznoj dramskoj piramidi.
Već sama činjenica da se u iranskom filmu postavlja američki komad doima se blasfemično, ipak su te dvije zemlje na milimetar do ratnog sukoba, što se diskretno naznačuje u sceni u kojoj Emad, ne samo glumac nego i predavač u školi, pokušava objasniti svojim učenicima značaj Arthura Millera: njima kao da je slavni dramatičar stigao iz neke druge galaksije. Još je provokativniji zaplet. Budući da su se morali iseliti iz vlastitog stana pod prijetnjom urušavanja zgrade (u susjedstvu očito kopaju bagerima bez propisnih statičkih ispitivanja), Emad i Rana nalaze privremeno prebivalište zahvaljujući kolegi iz predstave, no stjecajem okolnosti mlada žena postane žrtvom neugodne zabune: novi stan pripadao je dami za koju se govori da je prostitutka, i jedan od njezinih bivših klijenata upadne u kupaonicu u kojoj je Rana gola, izazvavši nesreću. Što se zapravo dogodilo doznajemo na krajnje eliptičan način, budući da je tema seksualnog zlostavljanja (ne daj bože silovanja) tabu u iranskoj kinematografiji. Farhadi koristi taj događaj da bi raspravio odnose muškaraca i žena. Rana je u šoku, ali se postupno oporavlja, Emad razumije njezinu situaciju ali - kolikogod modernog svjetonazora - ipak je uhvaćen u mrežu tradicionalnog morala, tim događajem nije ponižena samo ona nego i on kao njezin suprug. Ne usuđuje se pitati ženu izravno što se dogodilo u kupaonici, rekonstruira događaj uz pomoć susjeda, a zatim sam odlučuje kazniti krivca, što Ranu - kada napokon za to dozna - užasne. U odnosu na iranske društvene standarde, “Trgovački putnik” je ples po ivici dozvoljenog, nimalo slučajno to je najgledaniji film u tamošnjim kinima posljednjih godina, ali srećom je priča dovoljno univerzalna, stoga je i u drugim sredinama naišla na izniman odjek.
Nesumnjivo, u pitanju je odlično ostvarenje, Farhadi spretno balansira između filma i teatra, možda je s ovim drugim Oscarom preskočio u kategoriju koja je za njega previsoka (takvo priznanje nisu dobili ni puno ugledniji filmaši), no za sve je kriva bahata vanjska politika američkog predsjednika koji je za Irance uveo posebne vize. Redatelj je tome vješto doskočio, njegovog Oscara preuzeli su Anousheh Ansari, prva Iranka u svemiru, i Firouz Naderi, bivši zaposlenik NASA-e. Htio je pokazati da njegovi zemljaci ne ruju protiv Amerike nego joj pomažu da otkrije nove putove i to ne samo na našem planetu.